Koristimo kolačiće Za pružanje boljeg korisničkog iskustva.

Nastavkom pregleda stranice, prihvaćate uvjete i korištenje kolačića. Saznajte više

Slažem se

Tamna strana unutarnjeg djeteta

  • Subota, 03 Svibanj 2014 03:10
  • Pročitano 1682 puta

Ideja unutarnjeg djeteta dominira područjem popularne psihologije, rasta i razvoja, samopomoći i metoda terapije.

Piše: Vedran Korušić (Psihoterapija-psihodrama)

Zapravo, riječi “rast i razvoj” povezane su sa djecom. Djeca rastu, djeca se razvijaju. Rad na sebi, kako se to popularno zove, zadnjih je nekoliko desetljeća usko povezan s idejom da u nama postoji dio koji je središte emocionalnog života, a neki idu toliko daleko da ga nazivaju i duhovnim središtem, izvorom cjelokupnog bića.

Taj dio često se imenuje Unutarnjim djetetom, a u sve brojnijoj literaturi koja se time bavi prevladava nekritičko mišljenje o predivnom slatkom entitetu koji zna sve odgovore i prepuno je kreativnih sposobnosti. 


Unutarnje dijete nije božanstvo

durim se...Rad s unutarnjim djetetom sadrži opasnost da svjesno ili nesvjesno podlegnemo izazovu idealizacije našeg unutarnjeg djeteta do te mjere da ono postane objekt, autonoman od ostatka naše ličnosti.

U toj slijepoj ulici unutarnje dijete postaje neka vrsta božanstva kojeg idealiziramo i čija je jedina svrha postojanja u njemu samom. Ne čudi da su božanstva često zaokupljena samim sobom poput djece.

Božanstva imaju nadljudske osobine, a potenciranje kvaliteta česta je posljedica idealizacije unutarnjeg djeteta. Čini se kao samodostatno biće koje nikako ne može pogriješiti i izvor je mnogih kvaliteta. Ova slika često otkriva naše nesvjesne fantazije o vlastitoj svemoći i grandioznosti.

Činjenica je da se djeca boje. Činjenica je djeca nemaju razvijene kapacitete da sami sebe fizički zaštite. Činjenica je da su djeca najranjivija bića, ali istodobno i vrlo agresivna bića. Isto vrijedi i za unutarnju djecu. Ako ne priznajemo te činjenice zapravo ne dopuštamo unutarnjem djetetu da se boji, da bude ranjivo, da traži zaštitu, da se ljuti.

Inzistiranje na ljudskosti unutarnjeg djeteta omogućuje nam izbjegavanje zamke idealizacije i realniji kontakt sa samim sobom. 


Dijete nije svemoguće

uplašeno dijete u namaDijete nije ekskluzivni nositelj i vlasnik kvaliteta poput znatiželje, spontanosti, uzbuđenja, radosti i oduševljenja životom, nevinosti i nježnosti. Naravno, sve te kvalitete, u većoj ili manjoj mjeri, po prvi se put pojavljuju u djetinjstvu, ali vjerovati da ekskluzivno pripadaju unutarnjem djetetu je pogreška.

Takve kvalitete inherentne su nama kao ljudskim bićima, bez obzira bili mali ili veliki. Posve je moguće biti odrastao i istovremeno spontan, znatiželjan i nježan, a pri tome se ne osjećati kao dijete.

Problem nastaje jer su te kvalitete ponekad zakočene i zamrznute u djetinjstvu zbog lošeg iskustva ili nedovoljnog poticaja, a da bismo ih oslobodili i razvili moramo se vratiti tamo gdje smo stali. No, vraćanje u djetinjstvo ne znači ostajanje u njemu, već isključivo povezivanje i integraciju u sadašnjosti gdje bi trebali nastaviti živjeti kao odrasli.

Međutim, to često nije slučaj. Iako kao odrasli mislimo da znamo tko smo i što želimo od života, uz malo samoopažanja postaje jasno da je naš identitet vrlo krhak jer se temelji na ograničenim kapacitetima i nesigurnostima djeteta.

Tamna strana unutarnjeg djeteta živi u prošlosti i stvarajući neželjene misli, osjećaje, senzacije i strategije uzrokuje da odrasle osobe reagiraju u sadašnjosti kao da su u prošlosti.

Naše unutarnje dijete odražava svoj nedostatak zrelosti kroz neprestanu reaktivnost i otpor prema realnosti. Na primjer: postajete li uplašeni, ljuti ili frustrirani kada ne dobijete ono što želite na način na koji to želite i kada to želite?

Plaše li vas konflikti i konfrontacije? Kada nastanu problemi, osjećate li se malim, želite pobjeći, postati nevidljivi? Očekujete da se drugi brinu o vama? Pretvarate se ili skrivate kako se doista osjećate?


Što je Unutarnje dijete?

što je unutarnje dijete?Postoji široko rasprostranjeno pogrešno shvaćanje kako se trebamo fokusirati samo na pozitivne, svijetle strane naše prirode. Ova opasna ideja negira velik dio našeg životnog iskustva stvarajući sistem vjerovanja koji nije uzemljen u realnosti.

Misliti pozitivno neće nas osloboditi od lošeg iskustva i nedostataka u prošlosti, kao što nas neće razriješiti nesvjesnih sjenovitih sadržaja koje nosimo u sebi. Ne postajemo zreliji ako pozitivno mislimo. 

Ista greška nerazumijevanja događa se s idejom unutarnjeg djeteta. Vidimo samo ono što je pozitivno, i to najčešće preuveličavamo, dok sjenovite sadržaje djeteta kojeg nosimo u sebi želimo sakriti, negirati i odbaciti.

Unutarnje dijete je nezreo sadržaj naše osobnosti koje nema kapacitet za istinsku intimnost, suosjećanje, hrabrost, strpljenje, odgađanje zadovoljstva, zrelo razumijevanje, sposobnost razlučivanja, toleranciju boli ili neugode, mudrosti stvorene na temelju iskustva i svih drugih kvaliteta zrelosti.

Dio odrasle uloge je naučiti kako se odnositi s djetetom u sebi na način kao što se dovoljno dobar roditelj odnosi prema vlastitom djetetu kroz neprestanu zaštitu, potporu, njegovanje i prihvaćanje, ali i kroz disciplinu, postavljanje granica i jasnu strukturu.

Unutarnje dijete trebamo štititi i njegovati, ali i postaviti granice tako da ne upravlja našim životima jer djeca ne mogu i ne znaju upravljati.

Do kada ćemo biti djeca?

Ocijeni sadržaj
(9 puta ocijenjeno)
Molim Vas prijavite se ako želite komentarati članak

Alternativa.hr je vaš portal u alternativu namijenjen informiranju javnosti, poticanju zdravog i pozitivnog življenja, zajedništvu i sreći. Čitajte, gledajte i dijelite sadržaje te doprinosite širenju kvalitetnih informacija i ideja svojim dobronamjernim komentarima i člancima :)

 

alternativa fb stranice  alternativa google plus stranice  alternativa youtube stream