Akupunktura se kao metoda liječenja razvila u još u drevnoj Kini, a i danas je jako zastupljena u kineskoj tradicionalnoj medicini.
Najraniji pisani izvor o akupunkturi pripada Huandi Nei Chingu, iz doba legendarnog Žutog cara (Huan Ti), negdje 2600 godina prije nove ere.
Mnogo stoljeća kasnije, točnije, početkom 18 stoljeća, akupunktura je na mala vrata stigla u Europu. A danas je priznata, kao jedan od mnogih alternativnih oblika liječenja širom svijeta. Da ne ostane samo na tome, trebamo spomenuti da je od 1978. godine akupunktura i službeno priznata od strane Svjetske zdravstvene organizacije.
Riječ akupunktura sastoji se od dvije latinske riječi, odnosno acus (igla) i punctura (ubod). Ova metoda predstavlja stimuliranje određenih mjesta na koži ubodom izuzetno tanke igle, tako da pacijent pri tom ne osjeća bol. U ranom periodu igle su se pravile od kostiju ili bambusa, a tek kasnije su ih zamijenile metalne, kakve danas imamo.
Kao i svaki drugi oblik kineske tradicionalne medicine, krajnji cilj akupunkture je uskladiti unutarnji protok životne energije. Kada se taj sklad postigne, trebao bi da nastupi proces izlječenja, jer nedostatak, blokada ili akumulacija energije u tijelu dovode do bolesti. Suprotno tome, kada energija i krv slobodno protječu po cijelom tijelu, svaka stanica tkiva i organa se dobro hrani i pravilno funkcionira.
Suvremena egzaktna nauka dokazala je i potvrdila postojanje posebnih točaka na površini tijela, koje se po svojim osobinama razlikuju od okoline, što je i objektivno utvrđeno instrumentima. Te točke su usko povezane sa određenim funkcijama i organima u tijelu, pa ubod igle ili neki drugi vid iritacije, na primjer električni, laserski isl, može utjecati na organizam u smislu stimulacije ili depresije konkretnih ciljanih organa.
Kako akupunktura djeluje u smislu regulacije protoka životne energije, ona je najprikladnija za liječenje funkcionalnih bolesti, dok kod degenerativnih poremećaja ne treba očekivati čuda. Stoljetno iskustvo pokazuje da najbolje rezultate daje kod ublažavanja bola, zatim kod liječenja nekih poremećaja metabolizma, hormonskog disbalansa, kao i blažih oblika psihičke neravnoteže i uznemirenosti. U novije vrijeme na taj spisak su dodate i neke autoimune bolesti, dakle kada se radi o poremećaju imunog sistema. Isto tako akupunktura se može primjenjivati kao preventivni vid liječenja mogućih poznatih komplikacija određenih bolesti s jasnim uzrokom i posljedicama, kao što je na primjer dijabetes.
Možda zvuci jednostavno, ali akupunktura nije ni malo jednostavna metoda, pa svaki praktičar akupunkture mora proći kroz opsežnu obuku i zadovoljiti osnovne obrazovne zahtjeve za certifikaciju i licencu.
Sada se postavlja pitanje, može li akupunktura biti opasna po zdravlje?
Akupunktura sama po sebi nije opasna, ali kako je riječ o invazivnoj tehnici, ne možemo reći da ne prijete nikakvi rizici. Tako na primjer, nezgodan ubod igle može izazvati pojavu hematoma ili povredu živaca. Dubokim ubodima se čak mogu povrijediti unutrašnji organi. Iglice koje nisu sterilne mogu biti prenosioci raznih opasnih bolesti, kao što su hepatitis i HIV. Ovakve i slične neželjene posljedice akupunkture, a naročito teške ozljede su srećom dosta rijetke u sadašnjoj praksi, ali se ipak moraju spomenuti.
U svakom slučaju, prema dosadašnjim saznanjima akupunkturu bi trebalo shvatiti kao pomoćni, ali ne i osnovni vid terapije, naročito kada su u pitanju ozbiljne i po život opasne bolesti.
