Koristimo kolačiće Za pružanje boljeg korisničkog iskustva.

Nastavkom pregleda stranice, prihvaćate uvjete i korištenje kolačića. Saznajte više

Slažem se

Strah od smrti

  • Subota, 24 Svibanj 2014 18:51
  • Pročitano 2493 puta

Glavne prepreke u našim nastojanjima da živimo život autentičnog i odraslog bića jesu strahovi povezani s odrastanjem. Simbolička separacija od roditelja i drugih osoba koje su predstavljale sigurnost tijekom odrastanja.

Piše: Vedran Korušić

Odrastanjem učimo izabrati vlastiti životni put kroz preuzimanje novih uloga i stvaranjem novih odnosa. Izlazak iz starih odnosa može stvoriti osjećaj straha i podići razinu anksioznosti. A kada smo uplašeni i anksiozni težimo povratku zavisničkim odnosima.

Zavisnički odnosi daju nam osjećaj sigurnosti jer zavisimo od druge strane, druge osobe u tom odnosu koja nam daje sigurnost koju trenutno nemamo.


Preferiranje fantazije kao obrambenog mehanizma nad realnim mogućnostima

strahTraumatični događaji tijekom djetinjstva otvaraju mogućnost potiskivanju, disocijaciji i različitim stupnjevima povlačenja u svijet fantazije.

Ukoliko postanu navika, ovi procesi postaju ovisnički i dugotrajni.


Egzistencijalni strah kao prijetnja

Osjećati sebe kao nezavisno, autentično odraslo biće vezano je i za svijest o bolnosti egzistencije. Bavljenje egzistencijalnim pitanjima uvijek podiže u nama reakciju u obliku egzistencijalnog straha - možda postoji nešto egzistencijalno drugačije u nama zbog čega nam prijeti izolacija ili odbacivanje.

Taj strah je primitivna evolucijska reakcija na prijetnju separacije ili odbacivanja od strane obitelji/plemena, što je emocionalno jednako smrti.


Odrasli imaju više odgovornosti prema sebi i drugima

Odrasli nose veću odgovornost zavisnosti - mnogi zavise od odraslih i njihovih odluka, potpore, roditeljstva. To čini odrasle svjesnim da njihove vlastite nerazriješene zavisničke potrebe iz djetinjstva vrlo vjerojatno neće biti razriješene. Postoje različiti strahovi vezani za odrastanje, ali najveći je strah od smrti.


Strah od smrti

Strah od smrtiStrah od smrti prizivaju i pozitivni i negativni događaji. Ljudi postaju svjesni da (njihovo) vrijeme prolazi. Suočeni s bolestima, frustracijama u životu i stalnim podsjetnicima na smrt, počinju strahovati za svoj život. 

Paradoksalno, oni koji daju specijalnu vrijednost svojim životima, doživljavaju nevjerojatne uspjehe te pronalaze nove i jedinstvene gratifikacije, zapravo više pate od straha od smrti. Što više vrijednosti pridajemo životu, više možemo izgubiti u smrti.

Većina ljudi se povlači iz uloge potpuno odgovornog i živog odraslog bića kako bi izbjegla buđenje nesvjesnog (vrlo rijetko i svjesnog) osjećaja užasa od smrti. Sistematično provedena istraživanja otkrivaju da ljudi reagiraju na strah od smrti na podsvjesnoj razini i prema njemu prilagođavaju svoje živote, često bez ikakve svijesti od straha od smrti.

Negdje između treće i sedme godine djeca po prvi put uviđaju da će jednom umrijeti. Često je dječji odgovor na tu krizu potiskivanje osjećaja usamljenosti, beznađa, bijesa i užasa koji okružuju razvijajuću svjesnost o konačnosti egzistencije. Uspostavljaju se brojne psihičke obrane koje potiskuju i negiraju realnost smrti te stvaraju i održavaju fantaziju povezanosti kako bi spriječili da bol i užas u nesvjesnom postane svjesno.

Jednom kada dijete potisne strah od smrti, određeni događaji u životu mogu ga pobuditi i pojačati, dok ga druge okolnosti mogu umanjiti.

Obrane koje umanjuju strah od smrti najjače su prepreke na putu osobnog napretka i zrelosti.


Fantazija povezanosti

sigurnostPovezanost s roditeljima daje djetetu sigurnost, ali ostavlja i mogućnost različitih fantazija u umu djeteta o prirodi te povezanosti.

Rano u djetinjstvu, djeca formiraju fantazije kako bi kompenzirali negativna iskustva, npr. reducirali emocionalnu glad i frustraciju nastalu tijekom deprivacije, odbacivanja, odvajanja i gubitka.

Kasnije u životu, iste te fantazije prelijevaju se u naše nove odnose, grupe i životne ciljeve. Zbog te fantazijske kvalitete da zavisimo o imaginarnim sadržajima, ljudi ostaju fiksirani na dječjoj razini funkcioniranja i projiciraju negativne aspekte privrženosti prema roditeljima na sadašnje situacije.

Stupanj zavisnosti o fantazijskoj povezanosti proporcionalna je psihičkoj boli koju smo doživjeli u djetinjstvu. Ljudi koji pokazuju veliku zavisnost o fantazijskoj povezanosti u ekstremnoj mjeri ovise o drugima i ne uspijevaju funkcionirati kao odrasli.


Simbolička besmrtnost

besmrtnostSimbolička besmrtnost se očituje kroz težnju pojedinca da ostvari besmrtnost kroz svoja djela, akumulaciju moći i bogatstva ili kroz vlastitu djecu. Djeca ponekad doista preuzimaju strah od smrti svojih roditelja i žive njihove živote dijeleći iste stavove o životu, iste političke i religijske ideje, te iste karakterne crte. Mnogi roditelji teže formiranju djeteta prema vlastitoj slici, odbacujući djetetove interese i ciljeve te inzistirajući na vlastitim. 

Ljudi koji egzistiraju kroz ulogu djeteta često imaju preuveličanu pozitivnu sliku o sebi. Ovaj osjećaj posebnosti je svojevrsno magično mišljenje koje negira ranjivost i smrtnost. Na nesvjesnoj razini, oni vjeruju da se smrt događa drugima, ne njima. Održavaju sliku nedodirljivosti i omnipotencije, što je zapravo mehanizam preživljavanja koji su razvili u ranom djetinjstvu koji dolazi na vidjelo svaki put kada su anksiozni glede svoje smrtnosti.


Preokupacija trivijalnim problemima i temama

Izvjesnost smrti može uzrokovati paranoično stanje koje ljudi mogu projicirati na druga životna područja u kojima se ne osjećaju tako bespomoćno. Ljudi sami sebi odvraćaju pažnju baveći se trivijalnim problemima i događajima tako što pretjerano emotivno reagiraju na njih, čineći ih važnijima nego što doista jesu. Okupiranost trivijalnim stvarima omogućuje izbjegavanje važnijih pitanja o životu i smrti te ostanak u ulozi djeteta.


Mikrosamoubojstvo

mikrosamoubojstvoMikrosamoubojstvo odnosi se na niz obrana koje stoje na putu emotivne zrelosti tako što osoba samu sebe sabotira, napada i umanjuje. Pokušavajući nametnuti kontrolu nad vlastitom sudbinom, osobe odbacuju nova iskustva, odnose, seksualnost, važne prioritete i ciljeve. 

Držeći se tvrdoglavo progresivnih samounižavajućih stavova, pristajući uz ovisnička ponašanja, ulazeći u riskantne situacije i održavajući samonegirajuće navike, osobe zatvaraju pristup i stvaraju lažni osjećaj omnipotencije - umanjujući svoje živote i zasluge imaju manje za izgubiti u smrti. Međutim, u svojem povlačenju osjećaju bolne osjećaje - egzistencijalnu krivnju što su izdali sebe.

Strah, pogotovo strah od smrti, predstavlja glavni otpor ostvarivanju uspješnog i autentičnog života. Živjeti kao odraslo biće s minimalno obrana znači istovremeno biti svjestan egzistencijalne samoće, životne neodređenosti i nesigurnosti, ali i neograničene mogućnosti samoekspresije i ostvarivanja osobnog uspjeha.

Ocijeni sadržaj
(11 puta ocijenjeno)
Molim Vas prijavite se ako želite komentarati članak

Alternativa.hr je vaš portal u alternativu namijenjen informiranju javnosti, poticanju zdravog i pozitivnog življenja, zajedništvu i sreći. Čitajte, gledajte i dijelite sadržaje te doprinosite širenju kvalitetnih informacija i ideja svojim dobronamjernim komentarima i člancima :)

 

alternativa fb stranice  alternativa google plus stranice  alternativa youtube stream