Koristimo kolačiće Za pružanje boljeg korisničkog iskustva.

Nastavkom pregleda stranice, prihvaćate uvjete i korištenje kolačića. Saznajte više

Slažem se

Svjetsko tržište hranom u rukama nekoliko porodica II.dio

  • Četvrtak, 11 Rujan 2014 16:35
  • Pročitano 1449 puta

Oligarhija danas ima četiri globalna područja preko kojih se obavlja izvoz sve vrste hrane te ih ona kontrolira. Ta globalna područja su: SAD, EU (posebno Francuska i Njemačka), države britanskog commonwealtha (Australija, Kanada, Južna Afrika, Novi Zeland, Indija, Pakistan), Argentina i Brazil u Južnoj Americi.

Piše: Ivona Živković

Prije nastavka čitanja, pročitajte i I.dio ovoga članka!

Stoljećima su karteli radili na preuzimanju kontrole tržišta preko ova četiri područja koja drže oko 15 posto svjetske populacije. Ostatak svijeta, preko 6 milijardi, ovisi od izvoza hrane iz ovih područja.

Vodeće tvrtke koje drže monopol u trgovini hranom

Johann-Peter-Gottlieb-BungeEvo, što je Freeman još otkrio o ovim tvrtkama. Tvrtku “The Continental Grain” danas  vodi milijarder Michael Fribourg sa svojim sinom Paulom. Fribourg  je tvrtku osnovao 1813. u Arlonu, u Belgiji. Preselio je sjedište u Antwerpen, a zatim 1920. u Pariz i London. Danas imaju kancelariju u New Yorku i jaku francusko-švicarsku bazu.

Léopold Louis Dreyfus koji je rođen u Francuskoj, 1852. osnovao je trgovački posao sa žitom u Baselu, u Švicarskoj. Izuzev za vrijeme Drugog svjetskog rata, u 20. stoljeću Dreyfusu je sjedište bilo u Parizu te je radio na trgovačkim poslovima (koji su uključivali stare lombardske i burgundske putove). Oni su praktički naslijedili biznis ovih srednjovjekovnih trgovačkih monopolista.

Bunge i Born su nastavili poslove Bunge porodice iz Amsterdama 1752. Tvrtka je konačno preseljena u Antwerpen (danas je sjedište tehnički smješteno u Sao Paolo u Brazilu i na Nizozemske Antile). Tvrtku “André” osnovao je Georges André u Nyonu u Švicarskoj i danas joj je sjedište u Laussani.

Cargill tvrtka je najveća žitna tvrtka na svijetu sa sjedištem u Minneapolisu u Minnesoti. Osnovao ju je  Škotlanđanin William Cargill u Iowi 1865. i od 1920.-tih je vodi porodica MacMillan. No, istinska poslovna spona je u Europi gdje je Cargillova međunarodna trgovačka izvršna tvrtka, Tradax Inc. koja ima sjedište u Ženevi. Tradax je osnovan 1956. i registriran je u Panami. MacMillanovi su uvijek bili u službi Britanije.

John H. McMilan, predsjednik Cargilla od 1936. do 1957. imao je titulu “ nasljednog Viteza komandira Pravde u neovisnom redu Svjetog Johna (Malteških vitezova)”, što je jedan od najmoćnijih redova britanske Krune i Vatikana.

Tradax ima podružnice po čitavom svijetu uključujući Argentinu, Njemačku, Japan. Ona je glavni izvršilac trgovačke operative za “američki” Cargill sa čijim novcem najviše i radi, dok glavni profit ide Cargill-u. Osnovni financijski izvor Tradax-a, kako to otkriva Freeman, je banka Crédit Suisse, sa sjedištem u Ženevi i koja se vodi kao najveći svjetski perač novca.

Kome služe egzotični otoci kao „porezni raj“?

CargillIzvjesni Dan Morgan je 1979. napisao knjigu “Trgovci žitaricama”. Tu je otkrio kako Cargillova izvršna kompanija Tradax sa sjedištem u Ženevi nije tu samo da bi Cargill izbjegao plaćanje poreza u SAD-u i ostalim zemljama (vlastela ne uzima danak sama sebi) već i zato da bi zbunila svakoga tko pokuša pratiti poslovne transakcije koje vodi Cargill.

Tako je Morgan zapisao: “Kada Cargill prodaje tovar žita nizozemskom proizvođaču hrane za životinje, žito prvo transportira Mississippi rijekom, stavlja ga na brodove u luci Baton Rouge (u Louisiani) te šalje u Rotterdam (Nizozemska). Na papiru trgovačka ruta je kompleksnija. Cargill prvo prodaje žito Tradax International-u u Panami, koji će onda “iznajmiti” Tradax iz Ženeve kao svog europskog agenta. Tradax iz Ženeve onda aranžira prodaju nizozemskom mlinaru preko svoje pomoćne firme Tradax u Nizozemskoj. Sav profit će biti uknjižen Tradax-u u Panami, a to je luka bez poreza. Tradax iz Ženeve će zaraditi samo “nadoknadu za uslužne poslove” i  za poslove carinskog posredovanja na osnovu sporazuma između Tradax-a u Panami i Tradax-a u Nizozemskoj”.

Tako izbjegavajući poreze i inspekciju, Cargill koristi mrežu tvrtki da prenese velike isporuke robe bilo gdje na svijetu u trenu. (Ali isporuku robe mogu i spriječiti u trenu). Oni imaju unutrašnju obavještajnu strukturu kao što je ima CIA. Koriste za svoje privatne poslove komunikacijske satelite, satelite za promatranje vremenskih prilika, koriste podatke koje primaju od 7000 obavještajnih izvora širom svijeta, iz nekoliko stotina ureda itd.

Očigledno, one državice koje nazivamo porezni raj, izmislila je vlastela zbog sebe i svog biznisa. I sve tvrtke koje se tamo registriraju su njihove. A mogu se formalno voditi i na "Petra Petrovića" iz Hrvatske. Svi ti "Petrovići" su samo njihovi službenici.


Britanci preuzimaju monopol 

Ian Pinner, predsjednik Archer Daniels Midland grains Britanski kartel za kontrolu trgovine hranom ojačao je svoj utjecaj nakon Drugog svjetskog rata. Ova kontrola je posebno išla preko SAD-a, gdje je Minneapolis, pod kontrolom porodica Pillsbury i Peavey, zamijenio Mađarsku kao najvećeg svjetskog mlinara.

Prije Drugog svjetskog rata količina žitarica koja je išla u izvoz ili prelazila ocean rijetko je prelazila 30 milijuna tona godišnje. Američki udio je tada obično bio 10 milijuna tona ili manje. Drugi svjetski rat je opustošio svijet i stvorena je masovna glad posebno u Europi  i danas se održava i u Trećem svijetu. (Afrikanci moraju raditi i izvoziti sve svoje sirovine zbog hrane).

Američkim programom “Hrana za mir”, svjetska trgovina žitaricama je porasla, a samo SAD je izvezao 1979. godine 160 milijuna tona. Već 1995. to je bilo 215 tona žitarica. Ovome treba dodati desetine milijuna tona mliječnih i mesnih proizvoda te druge vrste hrane. Ne zaboravimo da je SAD bio i ostao najveća kolonija britanske KRUNE.

Tako danas imamo “Velikih Šest” žitnih tvrtki koje čine glavni žitni trgovački kartel.  To su: Cargill (sa sjedištem u Minneapolisu i Ženevi); Continental (iz New Yorka); Louis Dreyfus (iz Pariza); Bunge and Born (sa sjedištima u Brazilu, Nizozemskoj, i Nizozemskim Antilima) André (Švicarska) i Archer Daniels Midland/Töpfer (Ilinois – Hamburg). Archer Daniels Midland je kupovinom Töpfer –a,  hamburške njemačke žitne tvrtke, značajno povećao svoje prisustvo u svjetskoj trgovini žitaricama. Topferovi trgovački poslovi su bili područje Venecija- Švicarska - Amsterdam - Pariz uz jako partnerstvo Rothchild banke, najmoćnije banke londonske Krune i Vatikana.

Prvih pet su potpuno privatne tvrtke koje vode porodice koje su ujedno vlasnici. One ne iznose u javnost veličinu kapitala kojim raspolažu, ne objavljuju svoj godišnji financijski izvještaj. Njih nema na raznim popularnim top-listama najbogatijih ljudi svijeta, baš kao što na njima nema Rothchilda, Rockefellera, Morgana...

Na tim listama se nalaze samo njihovi uspješni službenici, poput Billa Gatesa, ruskih tajkuna i raznih egzotičnih "krunisanih" glava kojima je na glavu krunu stavio upravo neki od ovih kartela. Njihovo poslovanje je tajna. Freeman vjeruje da samo Cargill i Continental kontroliraju čak 50 posto svjetske trgovine žitaricama.

Cargill je predstavnik svih žitnih tvrtki i makar mali uvid u njegovo poslovanje otkriva i način rada drugih. Cargill je kompanija broj jedan u trgovini pamukom, najveći je američki vlasnik žitnih silosa (ima ih oko 340), broj jedan je američki proizvođač kukuruzne baze, visoko proteinske hrane za životinje (preko svoje  pomoćne tvrtke Nutrena Mills), te pakira meso.

Cargill ima vlastitu flotu od oko 420 teretnjaka za prijevoz žitarica, 11 šlepera, 2 velika broda koji plove Velikim Jezerima, 12 prekooceanskih brodova, 2000 željezničkih teretnih vagona i 2000 tankera. Cargill stavlja svoje ljude na razne utjecajne pozicije u političke institucije širom svijeta. 

Daniel Amstutz koji je 25 godina radio za Cargill, bio je podsekretar SAD-a za poljoprivredu i izvoz poljoprivrednih dobara i sa tog mjesta je odlučivao o američkoj eksportnoj politici žitarica. Kasnije je postao šef  američke komisije za trgovinu u GATT-u (General Agreement on Tariffs and Trade). U međuvremenu, Nestor Rampaneli, bivši menadžer u tvrtki “Bunge i Born”  postao je argentinski ministar za ekonomiju kod predsjednika Carlosa Menema 1989.

On je inicirao tranziciju argentinske ekonomije od državnog nadzora ka “slobodnom” tržištu gdje vladaju moćne monopolističke "mange". To se danas događa i sa zemljama bivše Jugoslavije. To je osnova tranzicije. Sve postaje nezavisno od države.

SAD su najveća žitna kolonija britanske krune

SAD je najveća žitna kolonija britanske kruneNormalno bi bilo da sve zemlje koje imaju višak hrane svoje proizvode izvoze. I to bi cijenu hrane na svjetskom tržištu drastično smanjilo. Zato ovi moćni karteli raznim smicalicama čine sve da ih u tom poslu marginaliziraju. Tako se nameću razni standardi u korištenju određene vrste sjemena, pakiranju hrane, težini pojedinih artikala kako bi se dobila dozvola za prodaju na primjer na EU tržištu.

Tako su sve male zemlje u stvari vazalne zemlje. One moraju uvoziti hranu preko ovih kartela po njihovoj cijeni ili mogu umrijeti od gladi.

Freeman navodi da su za dvadeset godina (do 1995.) milijuni zemljoradnika u SAD-u, Kanadi, Australiji i Argentini zbrisani. Isto je i sa Indijom. Na primjer, 1982. SAD je imao  600 000 nezavisnih zemljoradnika. Već 1995. taj broj je bio manji od 225 000. Tržište hrane je skoro potpuno monopolizirano. Zemljoradnici su plaćeni ispod cijene, a to je cijena koja pokriva troškove proizvodnje plus višak dovoljan za investiciju u sljedećem proizvodnom procesu.

Koliko državnici u SAD-u o ovome ništa ne znaju i ne pitaju se, govori podatak da je 1983. Robert Bergland, američki ministar za poljoprivredu u jednom intervjuu izjavio: “Cargill ima stav da SAD tretira kao svoju žitnu koloniju…Kada su 1970. Rusi okupirali Afganistan i kada je Jimmy Carter tražio informaciju koliko je žitarica Rusija kupila od  SAD… mi mu nismo mogli reći jer nismo znali”.

Ali Cargill i druge kompanije iz kartela to su znale. Kada su 1976. Cargill, Continental i drugi prodali Rusima rekordnih 12,4 milijuna tona američkog i kanadskog žita (i tako stvorili nestašicu u SAD-u) administracija predsjednika Geralda Forda saznala je o toj prodaji tek nakon što je  posao završen.

Ove žitarice se očito uzgajaju u SAD-u, ali i u Anglo- nizozemsko- švicarski kartel na čijem čelu britanska Kruna raspolaže sa tim kako njoj odgovara. Iz svega možemo zaključiti kako ne možemo puno promijeniti ili utjecati na postojeću situaciju, no znanje otvara mnoga zatvorena vrata... 

Ocijeni sadržaj
(3 puta ocijenjeno)
Molim Vas prijavite se ako želite komentarati članak

Alternativa.hr je vaš portal u alternativu namijenjen informiranju javnosti, poticanju zdravog i pozitivnog življenja, zajedništvu i sreći. Čitajte, gledajte i dijelite sadržaje te doprinosite širenju kvalitetnih informacija i ideja svojim dobronamjernim komentarima i člancima :)

 

alternativa fb stranice  alternativa google plus stranice  alternativa youtube stream