Koristimo kolačiće Za pružanje boljeg korisničkog iskustva.

Nastavkom pregleda stranice, prihvaćate uvjete i korištenje kolačića. Saznajte više

Slažem se

Tajne vojnog geoinženjeringa: Kako umjetno izazvati kišu i poplave? II.dio

  • Ponedjeljak, 09 Lipanj 2014 07:45
  • Pročitano 1777 puta

Odgovore na mnoga pitanja današnjice vezana uz strahote poput poplava, uragana, kiselih kiša, potražiti ćemo u "zanimljivim" projektima američke vlade još iz prošlog stoljeća.

Piše: Ivona Živković

Prije daljnjeg čitanja, pročitajte i I.dio ovoga članka!

U želji da dobije podršku javnosti i američkog kongresa za novo fantastično oružje, još 1958. tadašnji senator, a kasnije predsjednik SAD-a (koji je to postao bez izbora nakon ubojstva Kennedyja), Lyndon Johnson, izgovorio je proročke riječi: “Iz svemira, gospodari beskonačnog imati će snagu kontrolirati vremenske prilike na Zemlji, proizvesti poplave i suše, promijeniti valove spuštanjem i dizanjem morske razine, preusmjeravati morska strujanja i mijenjati umjerene i ledene klime u toplije. 


Kontrola svemira

kontrola svemiraPostoji nešto još važnije od najsuvremenijeg oružja - a to je konačna pozicija. To je pozicija potpune kontrole nad Zemljom koja će se odvijati iz svemira. Sovjetski Savez je procijenio da je kontrola svemira takvog značaja da su to zacrtali kao svoj nacionalni politički cilj broj jedan.

Bio je to početak velike utrke za svemir predstavljene javnosti kao "istraživanje svemira" u "mirnodopske svrhe"i put na Mjesec. Već 1960. – 61. počeli su radovi na projektima “Vatreno nebo”( Skyfire) kao i “Bijesna oluja” (Stormfury), koji su završeni 22 godine kasnije. Oba projekta se bave manipulacijama sa vremenskim prilikama.

Kakva koincidencija je podatak da od 1960. kreće po čitavom svijetu serija katastrofalnih klimatskih poremećaja. Kvazinaučnici i plaćeni agenti utjecaja su to pravdali pojavom takozvane tople struje El Ninjo.

Ipak, najviše se radilo na dobivanju kiše. Dugo se vjerovalo da kiša nastaje samo kondenzacijom vlage u nižim slojevima atmosfere. Ali, čak i kada vlage ima dovoljno ne znači da će pasti kiša. Zato meteorolozi često pogriješe u svojim prognozama. Jer, nešto drugo je mnogo važnije da bi kiša pala na zemlju. To je postojanje energetskih čestica.


Energetske čestice

energetske česticeDanas se zato kaže da svaka kišna kap u svom središtu ima sićušni nukleus, majušnu česticu “prašine”.  Zrak je napunjen tim česticama prašine, koje nisu samo obična prašina od nečega, već su energetske čestice koje se mogu naći i u prašini.

Tih  energetskih čestica ima jako mnogo u zraku i svuda oko nas, ali i u nama samima tako i u našoj krvi. One su zapravo izvor života i mogu se vidjeti samo na mikroskopu i na tamnoj podlozi. Tada se vide kao svjetlucave točkice. Wilhelm Reih ih je nazvao bionima, a biolog i liječnik Antoine Bechamps – mikrozimima. 

Zvanična nauka ih i danas uglavnom ignorira i njihovo postojanje se zataškava. Zato se u meteorologiji one danas predstavljaju kao čestice "prašine". Sa ovim česticama “prašine” prostor dijeli i vlaga koja isparava sa oceana i zemljišta. Ona je u atmosferi stalno prisutna u obliku pare.

Kako se para sabija i kondenzira na nukleusu tj. oko njega se formira kapljica kiše, tako sićušna da se treba njih 2500 poredati jedna do druge, da bi dostigle širinu palca. Ove čestice su međusobno povezane tako da se i kapljice vode, koje se oko čestica kondenziraju, poredaju jedna na drugu.

Kad se stvore određeni uvjeti, ovako povezane kapi padaju na zemlju u veoma pravilnim formacijama. Tako kapljice kiše ne padaju nasumično već idu kroz energetske kanale. Još bolje rečeno, kada pada kiša mi vidimo kanale preko kojih energija iz svemira napaja našu planetu. Da ova kozmična energija putuje kanalima tvrdio je još Nikola Tesla.


Kada i kako nastaju padaline?

kišni oblaciSnaga kojom kiša pada ne zavisi od količine vode u atmosferi već od količine energije koja se spušta. Dakle, koji su uvjeti da bi ove energetske čestice spustile kapljice kiše na zemlju? Meteorologija kaže sljedeće: Kada  je temperatura oblaka daleko ispod točke smrzavanja vode (0 stupnjeva Celzijusa), bez obzira koliko kapljica ili koliko zrnaca ove “prašine” je prisutno i bez obzira koliko je temperatura niska te koliko je vlage u zraku... ništa se ne mora dogoditi.

Takve oblake meteorolozi nazivaju “veoma ohlađenim” i voda oko čestica tada ne formira kristal. Ali, kada se temperatura zraka nađe negdje oko 15 stupnjeva C, ne prije, kondenzirana voda oko ovih čestica se smrzava i formira se kristal. Unutar oblaka kristali leda brzo rastu u ovisnosti koliko su pokupili kapljica. Oblaci su ljeti zato često kumulusni, jer ova riječ znači “gomila”, pa oni nastaju gomilanjem ovih kristala koji se vide kao gljive dima nakon nuklearne ili druge eksplozije.

U 10 do 20 minuta oni su već na putu ka površini zemlje gdje padaju kao pahulje, rastući i dalje sve veće i veće kako udaraju u kapljice ispod sebe. U ovisnosti od temperature tla oni padaju ili kao snježne pahulje, ako je temperatura oko nule, ili kao kiša ako je toplije. Idealna temperatura za stvaranje kristala u oblacima  je oko 13 stupnjeva C ispod nule.

Ali ako nema dovoljno ovih čestica “prašine” i oblaci nisu dovoljno hladni, ništa se ne događa. Nema ni kiše ni snijega. Ukoliko je temperatura u oblacima oko 40 stupnjeva ispod nule, ove čestice “prašine” kao da se potpuno zarobe u kristalima leda i tada se javljaju oblaci nazvani cirusi, koji su veoma visoki i oni negdje odnesu sve te čestice. I ni jedna ne padne na zemlju.

Meteorologija polazi od pretpostavke da se vlaga u atmosferi nalazi tu zato što je sunce povuklo određenu količinu vode u isparavanju te da se ona po prirodi nastoji vratiti na zemlju u svom prirodnom ciklusu kruženja vode. No, koliko god bila atmosfera zasićena vodom, događa se da kiša jednostavno ne padne. Ogromna količina vlage u zraku, koja je već kondenzirana i kristalići su već fomirani, začas može nestati, tako što se sva kondenzirana voda opet vrati u paru i negdje ode.


Prirodi je potrebna intervencija?

umjetno vrijemeProučavanje oluja na istoku SAD-a pokazalo je kako samo oko 20 posto kondenzirane vode u ovim olujama dostigne zemljinu površinu. U nekim regijama sa velikim ravnicama oblaci su tako visoko da kiša u njima jednostavno nestane na putu i pretvori se u paru. U zraku iznad nas u stvari teku ogromne količine vode (u obliku pare) pa neki naučnici procjenjuju kako vode u ovim nebeskim rijekama ima čak šest puta više nego vode koja teče po zemlji.

A opet te nebeske rijeke ispuštaju iz svojih nebeskih korita veoma malo vode na tlo, možda padne jedna od deset kapljica. Čak mogu napraviti potop. Priroda je čudo, reći će meteorolozi, dok će sotonističkim naučnicima to biti još jedan pokazatelj kako je priroda nesavršena i da se oni moraju umiješati u čitav proces. 

Dakle, ako u kapljicama vode u atmosferi nema energetske čestice, tj. nukleusa, nazvanog još zrnce prašine - nema padalina. To znači da se ta čestica mora nekako stvoriti – posijati po nebesima. Zato su se naučnici dali na posao.. Ne samo da se čestice "prašine" stvore, već da im se frekvencija na kojoj osciliraju poveća. A to znači zagrijavanje i veću energiju. Više metoda je razrađeno, a najčešća javnosti poznata metoda je ubacivanje ovih nazovi “zrnaca prašine” u atmosferu pomoću srebrovog jodida.


Srebrov jodid

srebrov jodidKada isparava, srebrov jodid, navodno stvara oko 600 000 milijardi “čestica” po gramu i svaka je potencijalna kišna kap. U 450 grama srebrovog jodida ima približno toliko čestica. Samo nekoliko grama srebrovog jodida kada se rasprši može utjecati na nekoliko stotina kubičnih kilometara oblaka za kratko vrijeme.

Kaže se kako srebrov jodid funkcionira kao “slavina” za otvaranje vode u oblacima gdje je dovoljno toplo za prirodni nukleus da bude efektivan. Srebrov jodid počinje raditi kada je temperatura u oblaku - 5 stupnjeva C gdje se skoro ništa ne događa sa ovim energetskim nukleusom dok temperatura nije mnogo niža.

Srebro je inače poznato kao provodnik topline i elektriciteta. Jodid je monoatomski anion. Ovi atomi i molekuli  imaju više elektrona nego protona. Nije li ovdje u pitanju jedan proces naelektriziranja tj. stvaranja napona? Problem je samo što je srebrov jodid neorganski spoj svjetložute boje, veoma toksičan pa tako veoma loše djeluje na vodu, zemljište, na ljude i životinje i cijeli eko-sustav.

Što će vam kiša ako nije čista već toksična. Naravno, potrebna je samo da bi netko na tome profitirao. Dakle, kada čujete od meteorologa zvanično tumačenje da nam je pala prljava žuta kiša koja je pokupila u sebe nekakav saharski pijesak, pomislite da se možda radi o nečemu što sa Saharom nema nikakve veze.

Tesla, Pentagon, HAARP

Bernard J. EastlundIako je stvaranje projekta HAARP, sada već dosta poznatog sistema antena koje radio valovima  utječu na zagrijavanje gornjih slojeva atmosfere, (u priličnoj mjeri posljedica Teslinog rada na proučavanju frekvencija i bežičnom prijenosu energije), Bernard J. Eastlund je 1985. prijavio neobičan patent nazvan: “Metoda i aparatura za mijenjanje Zemljine atmosfere u regiji ionosfere i magnetosfere”.

Patent se obrazlaže ovako: “Promjena vremena je moguća mijenjanjem gornje strukture atmosferskog vjetra ili mijenjanjem strukture solarne apsorpcije konstrukcijom jednog ili više stubova čestica koje će predstavljati leću ili spravu za fokusiranje”. Godinama kasnije Eastlund je priznao da se sa ovom idejom obratio Pentagonu tražeći suradnju, ali da ne može otkriti ishod razgovora sa njima.

Njegova aparatura bi po njegovom obrazloženju omogućila koncentraciju jednog vata (W) na kubični centimetar u uspordbi sa drugima koji su samo u stanju isporučiti jedan milijunti dio vata. 1994. američke zrakoplovne snage otkrivaju projekt "Spacecast 2020" koji uključuje i kontrolu vremena.

„Naučnici“ su eksperimentirali sa ovim još od 1940., ali i ovaj projekt se predstavlja kao mirnodopski. Sve što vojska radi je u interesu mira i humanog napretka!!! Već 1994. američka vojna firma “E Systems” , koja surađuje sa Pentagonom, kupuje APTI firmu koja ima u svom vlasništvu ovaj Eastlundov patent i počinje izgradnja antenskog sistema HAARP.

I ovaj sistem antena se vodi danas kao mirnodopski projekt, iako je pod kontrolom Pentagona. Ako ste pomislili da to sve možda ima veze sa nedavnim žestokom uraganima koji su pogodili New York u dva navrata, dobro razmišljate. "Mali" eksperiment ili provjera mirnodopske gotovosti?

Ocijeni sadržaj
(3 puta ocijenjeno)
Molim Vas prijavite se ako želite komentarati članak

Alternativa.hr je vaš portal u alternativu namijenjen informiranju javnosti, poticanju zdravog i pozitivnog življenja, zajedništvu i sreći. Čitajte, gledajte i dijelite sadržaje te doprinosite širenju kvalitetnih informacija i ideja svojim dobronamjernim komentarima i člancima :)

 

alternativa fb stranice  alternativa google plus stranice  alternativa youtube stream