Filmski kraljevi

Prije nego se upustimo u ova razmatranja, navest ću još jedan tradicionalni primjer, ovog puta iz budističke tradicije. To je jedan stih iz Dhamapade, budističkih moralnih uputa, koji govori o tome kako onaj tko se nije sprijateljio i pobijedio svoj um, iako može pobjeći i skriti se u selo, šumu, grad, planinu ili spilju, nigdje neće moći pobjeći od svog neprijatelja te će se uvijek morati boriti s njim. No, onaj tko je pobijedio svoj um i sprijateljio se s njim, može otići u selo, šumu, grad, planinu ili spilju i uvijek će biti sa svojim prijateljem i uživati u njegovu društvu.
U ovome ćemo članku, dakle, govoriti o nesumnjivim prednostima unutarnjeg, duhovnog bogatstva, osobnim prednostima mudrosti i velikog srca, te duhovnim sklonostima koje su iznad bilo kakvog materijalnog bogatstva ili stanja. Prema pravim osobnim prednostima, velikom duhu ili velikom srcu, sve prednosti položaja, podrijetla, pa čak i kraljevskog roda (bogatstva i slično), odnose se poput “filmskih kraljeva” prema stvarima. Dok “filmski kraljevi” možda jednom u životu, na kratko uživaju u toj ulozi, pravi kraljevi su cijeli život takvi, bez “otrežnjenja” i vraćanja u svakodnevni život. A svakako je za blagostanje čovjeka, pa čak i za čitav način njegova života, očito najvažnije ono što u njemu samom postoji ili se događa. Naime, u tome se neposredno nalazi njegovo unutarnje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, koje se prije svega javlja kao rezultat njegovog osjećanja, volje i mišljenja, dok sve ono što se nalazi izvan ima samo posredan utjecaj. Zbog toga se iste izvanjske pojave i okolnosti odražavaju na pojedine osobe sasvim različito. U istoj sredini, svatko od nas živi u nekom svom drugom svijetu.

Različita gledišta

Budući da svaki čovjek neposredno spoznaje samo vlastite predstave, osjećanja i uzbuđenja, izvanjske stvari utječu na njega tek toliko da bi mu dale povod za ta psihička stanja. Svijet u kojem živi svaki čovjek, prije svega, ovisi od toga kako ga mi sebi predstavljamo. On dobija različiti vid prema individualnim osobenostima ljudi – za jedne je siromašan, prazan i jednoličan a za druge je pak bogat, interesantan i vrlo značajan. Netko na primjer, zavidi drugim ljudima na interesantnim događajima koji su im se desili u životu, a trebalo bi prije svega zavidjeti na onom daru shvaćanja koji je tim događajima pridodao tako veliki značaj. Jedan te isti događaj, koji se tako interesantno predstavlja u nečijem svjesnom i budnom umu, u predstavi nekog običnog čovjeka bio bi samo neprivlačna scena iz svakodnevnog života. Tako na primjer, kada se recitira poezija koja se očigledno zasniva na stvarnim događajima, budalasti čitatelj će zavidjeti pjesniku na objektivnom događaju umjesto na snažnoj maštovitosti koja je od prilično banalnog događaja načinila nešto tako uzvišeno i lijepo. K tome se može pripisati ona poznata izreka – “Ljepota je u promatraču, a ne u predmetu.” Tako će, na primjer, požudan mladić vidjeti u djevojci osobu s kojom se može zabaviti, za razliku od psa koji će u njoj vidjeti neprijatelja ili hrpu hodajućih kostiju i mesa. Neki starac će u njoj vidjeti njegovateljicu ili medicinsku sestru, a isposnik ili mudrac vječnu dušu zarobljenu u materijalno tijelo.
Svatko dakle vidi svoje stanje svijesti kuda god se okrene. Isto tako, melankolik vidi tragediju tamo gdje sangvinik opaža samo interesantan konflikt, a flegmatik nešto beznačajno. Sve ovo ima korijene u tome što se svaka stvarnost tj. svaka ostvarena sadašnjost sastoji od dvije polovine – subjekta i objekta, iako se oni nalaze u tako neophodnoj i tijesnoj vezi poput kisika i vodika u vodi.

Odraz naše svijesti

Jednostavnije rečeno, svatko se nalazi u svojoj svijesti kao u “svojoj koži” i živi neposredno samo u toj istoj svijesti koju mu je sudbina dodjelila. Iz tog razloga, prava pomoć se ne nalazi u materijalnoj pomoći, gdje se mijenjaju samo okolnosti, nego u pomoći u promjeni svijesti, koliko je to moguće. To je ona bitna promjena koja, ukoliko se ostvari, može čovjeku podariti neizmjerna dobra. Prema Vedama, Bog nas stavlja u svijet i situaciju koja odgovara našem nivou svijesti, psihičkom stanju i raspoloženju. Upravo stoga je svijet i atmosfera u kojoj živimo odraz naše svijesti, posebno naših želja. Iz toga slijedi zaključak da ako promijenimo naš nivo svijesti i želje, promijeniti će se i sredina koja nas okružuje. Stoga je svakako najvažnija stvar za sve nas raditi na sebi, na vlastitoj svijesti i željama ili srcu. No, budući da je to za većinu prilično teško, svijet se i ne mijenja tako brzo.

Um i individualitet

Gledajući izvana, svijet je kao kazalište gdje jedan glumac glumi ministra, drugi savjetnika ili profesora, treći slugu, četvrti vojnika ili generala itd. Ali ove razlike imaju samo izvanjski karakter, dok u unutrašnjosti, kao jezgro takve pojave, kod sviju nas se skriva jedno te isto – ubogi komedijant ispunjen svojom bijedom i nevoljom. Razlike u položaju i bogatstvu pružaju svakome priliku odigrati svoju ulogu kojoj se obično pridaje previše pažnje, ali nikako ne garantiraju količinu sreće i kvalitetu svjesnosti. Štoviše, iza svih tih razvikanih uloga i maski, skrivaju se mali bijednici koji strahuju za svoju probavu, drhte pred mnogim i opakim bolestima, tolikim nevoljama i bijedama ovoga svijeta. Svjesnost, individualitet, sreća i zadovoljstvo imaju mnoge progresivne, evolutivne stupnjeve koji se ni u kom slučaju ne određuju položajem i bogatstvom čovjeka, tj. njegovom ulogom. Jer sve što za čovjeka postoji i što se događa, uvijek je neposredno prisutno samo u njegovoj svijesti i dešava se samo za nju.
Najbitnije značenje ima zapravo priroda samog doživljavanja i spoznavanja koja ovisi o znanju i nivou svijesti. Sav raskoš, sjaj i uživanje koji se održavaju u ograničenoj svijesti nekog jadnika, vrlo su siromašni u usporedbi sa sviješću nekog mudraca koji u samoći svoje spilje, za većinu od nas hladne i zastrašujuće, beskrajno uživa družeći se s Bogom, kušajući vječnost i duhovno carstvo unutar svoje meditacije. To siromaštvo svjesnosti se otkriva čak i u usporedbi sa svjesnošću jednog Cervantesa koji je pisao Don Kihota u neudobnom zatvoru. Svatko nosi sa sobom svoj um i individualitet bez obzira gdje pošao. Nitko ne može izaći iz svog individualiteta i njegovih granica kao što životinja, u svim prilikama u koje je čovjek stavlja, ostaje ograničena tim okolnostima.

Punoća duha

Prevrtljiva sudbina može se promijeniti na bolje ili gore, ali onaj tko posjeduje nutarnje bogatstvo neće se puno obazirati, očekivati ili zahtjevati od nje. S druge strane, jadnik ostaje jadnik, budalast do svoje smrti, makar živio u najraskošnijem kraljevstvu ili u samom raju okružen blistavim polubogovima.
Da je za našu sreću i naše zadovoljstvo subjektivno nesrazmjerno važnije od objektivnog, potvrđuje se u svemu – počevši od toga da je glad najbolji začin za jelo, a svaki zdrav prosjak je sretniji od bolesnog kralja. Ono što je čovjek sam po sebi, što ga prati u samoći i što mu nitko ne može dati ili oduzeti, očigledno je za njega bitnije od svega onog što posjeduje ili što može biti u očima drugih. Iz tog razloga, Bhagavad–gita nam govori o tome da su učenost, strogost, milostivost, trpeljivost, čistoća itd. jedino istinsko bogatstvo mudraca. To je unutarnje i moralno bogatstvo koje uvijek ide s njim i nitko mu ga ne može otuđiti ili uništiti. Čovjek pun duha i razvijene svjesnosti se i u potpunoj samoći izvanredno zabavlja svojim mislima, meditacijom ili molitvom, dok budalastu osobu ni neprestana promjena društva, novih predmeta, prizora, šetnji i zabava, nije u stanju obraniti od mučne dosade. Barem malo spiritualan, umjeren i miroljubiv čovjek može biti zadovoljan i u neimaštini, dok pohlepnog, zavidljivog i zlog ne zadovoljava nikakvo bogatstvo. Kada bi pohlepan čovjek osvojio čitavi svijet, lakomo bi očima gledao na druge planete. Nasuprot tome, duhovno bogata osoba, osobito ona koja je u dodiru s Bogom, neprestano uživa izvanredan, duhovno imanentan individualitet i zadovoljstvo unutar sebe. Njima većina užitaka, kojima masa teži, sasvim je suvišna pa ih čak smatraju tegobnim smetnjama. Tako je i Sokrat, ugledavši luksuzne predmete koji su bili izloženi na prodaju, primijetio: “Koliko mnogo ima toga što mi nije potrebno”.
U svim monaškim i duhovnim tradicijama, oni koji su krenuli putem duhovnog savršenstva, obvezatno uzimaju zavjet siromaštva ili vairagye – kao što kaže Bhagavad–gita – što znači odricanje i nevezanost, potpuno se opredjeljujući za nutarnje bogatstvo, zanemarujući materijalni prosperitet.

Moralne odlike

Prema svemu tome, za našu životnu sreću apsolutno prvo i najbitnije je ono što jesmo, naša osobenost i karakter – zbog toga što ona djeluje neprestano i u svim okolnostima. Osim toga, to nije kao bogatstvo ili položaj u tolikoj mjeri podložan sudbini da se ne može otrgnuti od nas. U stvari, prema drevnim Vedama, duhovne i moralne odlike koje smo kultivirali tijekom života, neposredno utječu na naša buduća rođenja u procesu reinkarnacije, zadržavajući se i uzdižući nas u sve više sfere egzistencije poput svjetova viših bića i polubogova. One su kao ušteđevina u zlatu čije kamate nam omogućuju boravak u luksuznim hotelima. I budući da je čitav svemir zamišljen kao pedagoška ustanova za tretiranje buntovnih, egocentričnih i moralno izgubljenih, upravo je ta moralnost, pobožnost i rad na sebi put prema savršenstvu i slobodi. Na osnovu toga duhovno bogatstvo i uzvišen, spiritualan individualitet su vrijednosti koje se mogu nazvati apsolutnim nasuprot čisto relativnoj vrijednosti kategorija kao što su položaj, bogatstvo, moć, slava itd.
Ono što bogatstvo može pružiti i pored zadovoljenja stvarnih i prirodnih potreba, neznatno utječe na naš stvarni osjećaj ugodnosti i sreće. Naprotiv, ovaj osjećaj ometaju mnoge i neizbježne brige povezane s održavanjem velikog imetka. Ipak, ljudi se tisuću puta više trude steći bogatstvo radije nego duhovni razvoj. Sasvim je izvjesno da ono što čovjek jest ili nivo svijesti koji posjeduje, daleko više doprinosi njegovoj sreći za razliku od imetka kojeg posjeduje ili položaja kojeg predstavlja u društvu.  Na žalost, toliko ljudi neumorno i vrijedno rade kao mravi, od jutra do sutra, da bi povećali svoje već postojeće bogatstvo. Osim toga, oni i ne znaju ništa više izvan tog uskog vidika sfere novca. Njihov duh je prazan i stoga neosjetljiv za sve drugo. Nisu im dostupna viša duhovna uživanja, koja oni uzaludno pokušavaju nadoknaditi onim prolaznim osjetilnim uživanjima koja kratko traju i često koštaju mnogo novaca. Na kraju će kao rezultat svog života, ukoliko im se sreća osmjehne, imati pred sobom veliku hrpu novaca koju ostavljaju svojim nasljednicima.

Praznina uma

Samo zahvaljujući tome što je za sreću najbitnija svjesnost tj. ono što imamo u sebi, većina onih koji su lišeni borbe s nevoljom osjećaju se, u biti, isto tako nesretnima kao i oni koji se još uvijek bore s njom. Praznina njihovog uma, plitkost svijesti i siromaštvo duha pobuđuje ljude na potragu za društvom sebi sličnima. Stara latinska poslovica nam kaže “similis simili gaudet” ili “sličan se sličnome raduje”. Tada počinje zajednička hajka za zabavom i razonodom, koju prije svega nalaze u senzualnim uživanjima i zadovoljstvima koja najčešće završavaju u razvratu. Izvor užasnog rasipništva, zahvaljujući kojem mnogi bogati nasljednici često za nevjerojatno kratko vrijeme protrate veliki dio nasljedstva, nije u stvari ništa drugo do dosada koja potječe od upravo opisanog siromaštva i praznine duha. Osobe koje žive u svijetu izvana bogatim, ali u duši siromašnim, uzaludno teže unutarnje siromaštvo zamijeniti s izvanjskim bogatstvom želeći sve dobiti izvana. Oni nalikuju starcima koji se pokušavaju podmladiti družeći se s mladim djevojkama. Kod onih koji se prepuštaju rasipništvu, unutarnje siromaštvo na kraju dovodi i do vanjskog siromaštva. I kao što kaže onaj mudar stih iz Dhamapade bilo gdje da ideš, tvoj um ide s tobom, a tvoj um je kao i tvoj individualitet. Oni te prate uvijek i svuda, i njima je obojeno sve što vidiš, sve što doživljavaš, misliš, želiš ili osjećaš. Stoga ima li što važnije od rada na sebi? Ima li što važnije odi unutarnjeg, duhovnog života?  
“Onaj tko nalazi sreću u sebi, tko aktivno uživa u unutarnjem zadovoljstvu i teži za unutarnjim ciljem – savršeni je mistik.” (Bhagavad-gita, 5.24)