Konkretni primjeri iz prakse najbolji su pokazatelji uz pomoć kojih se može vrlo lijepo opisati ono što je Reiki u zbilji. Ovi nam primjeri, s jedne strane, pokazuju kada moramo brzo djelovati zbog situacije koja to zahtijeva, a s druge kada je potrebno duže vrijeme za izliječenje te kada ono postaje dugačak i složen proces iscjeljivanja tijela i duše pacijenta.

Reiki i snaga molitve

Kada krećemo u REIKI, za vrijeme tretmana dok Božanska Energija teče kroz nas (bilo da smo pacijent ili terapeut), kao i nakon tretmana, u nama uvijek treba biti prisutna ljubav i čežnja za BOGOM, iskrena molitva za Njegovu pomoć, vodstvo i blagoslov.
On je jedina garancija za naše postignuće cilja kojemu težimo - za pacijenta to je ozdravljenje, a za terapeuta uspjeh tretmana.
Kako ON sam kaže: “KADA SE DVOJE NAĐU U MOJE IME, I JA SAM S NJIMA”.
Ako postupamo na taj način, nije toliko važno koliko smo sveti ili grešni, dobri ili loši. Važno je da imamo čisto i otvoreno srce i vjeru u Njega, a sve ostalo doći će samo po sebi jer ON pokreće akciju, ON je vodi, ON je završava i ON ubire konačno plodove od nje. Ono što je najvažnije od svega to je da BOG NE MOŽE NE ODGOVORITI NA NAŠU ISKRENU MOLITVU.
Bez NJEGA ništa ne može biti, niti je ikada bilo. Svakim našim dahom, svjesno ili nesvjesno, mi ponavljamo tu VJEČNU ISTINU, te potvrđujemo da smo dio NJEGA budući da je od NJEGA sve i stvoreno.
Zbog toga je vrlo važna čistoća terapeuta, jer on mora prvi biti svjestan činjenice da samo uz Božje prisustvo može potpuno i ispravno djelovati. Što je čistoća terapeuta veća, to je on Bogu bliži, a to opet znači da će i tretmani koje radi biti ispunjeniji i uspješniji. Dakako, ukoliko to dozvoljava karma pacijenta.

Dan kada smrt nije pobijedila život

Prenoseći energiju Reikija jednom pacijentu, svakodnevno sam radio na problemima i uzrocima koji su izazvali poremećaje. U početku nisam baš imao senzacionalne rezultate i tzv. uspjeh preko noći, jer sam bio svjestan da se radi o teškoj bolesti koja zahtjeva veći broj tretmana. Ipak, svaki dan prije tretmana te za njegova trajanja i poslije njega, iskreno sam se molio i ustrajno radio, zajedno s pacijentom, na poboljšanju zdravstvene situacije.
Za vrijeme tretmana često sam imao unutarnje vizije stanja pojedinih dijelova tijela u slikama. One su simbolično, ali još uvijek dovoljno jasno, poručivale kakva je situacija s osobom koja se liječi te kojim načinom i putem treba krenuti dalje u iscjeljivanju. Također, na temelju vizija mogao sam nakon svakog obavljenog tretmana ustanoviti koliko smo napredovali. Često, te su vizije i slike bile identične sa stanjem osobe koja se liječila.
Pri težim i bolesnijim stanjima slike su bile “neprijateljske”. Kao da se razotkrivala prikrivena strana bolesti koja nije htjela izaći van na svjetlo dana, već joj je bilo draže okrilje tame u kojoj se skrivala. Zdravi dio, ili dio koji je bio u fazi ozdravljenja, u pravilu bi zablistao jedinstvenim sjajem Božanske Energije koja ga je ispunjavala.
Točno sam mogao razabrati koji su organi i dijelovi tijela bolesni i ozbiljni, a mogao sam ih čak i razdijeliti po razinama opasnosti za život. Također, mogao sam utvrditi i međustanje u kojem bolest odlazi a vraća se zdravlje, kao i dijelove koji su bili na sigurnom putu ka ozdravljenju.

Komunikacija s putom života

Uistinu, ta je komunikacija bila zapanjujuća i nevjerojatna, te svaki put jedinstvena i neponovljiva. Bolest, u pravilu, kao da je režala poput neke ružne životinje, a dio bolesnog tijela nalazio se u dubokoj traumi i tami, jedva svjestan sebe i gotovo nesposoban za komunikaciju. Oni manje bolesni dijelovi rado su komunicirali, ali su se umarali i morali truditi da bi održali razinu komunikacije, a nakon nje su bili izrazito iscrpljeni.
Područja koja su bila otrgnuta iz zagrljaja tame i bolesti, a nalazila su se na putu ozdravljenja (na primjer, neki organ u tijelu), radosno bi se javljala ispunjena svjetlošću, te bi odmah stupila u živu i jasnu komunikaciju. Kao da se trenutno prepoznalo dobro srce terapeuta i Božanski lik u njemu. Takva bi komunikacija često trajala tijekom cijelog tretmana.
Kao pravi prijatelji u nevolji, oni zdravi dijelovi tijela skladno su surađivali, pomagali terapeutu, radili s njim te nesebično davali dio svoje energije zdravlja onim bolesnim dijelovima. Činili su to tako što su ih budili iz njihova teškog stanja i bodrili ih svojim jedinstvenim optimizmom i voljom za životom. Kroz te dijelove tijela i duše tekla je Nebeska Svjetlost Energije života, pri tome dajući sliku predivnih krajolika, te simbolično pokazujući sliku zdravlja.
I tako je to teklo iz dana u dan. Osoba koja je bila na tretmanima osjećala se sve bolje i bolje, dok nenadano nije došao i taj dan “D”. Taj dan otvorio se cijeli život dotične osobe u formi puta koji se kretao od Krunske čakre, vrha glave, pa sve do Prve čakre i nogu. Na unutarnjoj razini i viziji, taj put je bio neizmjerno duži u usporedbi s fizičkom visinom same osobe. Kao da se u njemu odslikavao početak i kraj života.

Susret s smrću

No, negdje iza polovine tog puta, s lijeve i desne strane, pojavile su se iznenada dvije mrtvačke glave. Kao da su odavale znak svoje svjesne prisutnosti i čvrste odluke da s tog mjesta nemaju namjeru otići.
U tom sam trenu ostao bez riječi u našoj mentalnoj komunikaciji, shvaćajući da imam susret sa silom kojoj nisam dorastao. Kao da sam imao susret sa samom SMRĆU, koja se kod te osobe prerano pojavila s obzirom na duljinu njezina puta života. Nakon što sam se osvijestio od prvog šoka, shvatio sam da smo se neko vrijeme smrt i ja gledali oči u oči. Činilo mi se da će ono što je djelovalo kod različitih vrsta bolesti ovoga puta biti potpuno bez odjeka. Znali smo i smrt i ja da su dani osobe koja se liječi odbrojani, a to su svojim bezosjećajnim pogledima mrtvačke glave nedvosmisleno poručivale. Kao da su mi govorile: “Odlazi, gotovo je, ona je naša i ti tu ne možeš više ništa učiniti”! A njihov je pogled bio od one vrste koji kada se jednom vidi više se nikada ne zaboravlja. Bio je to pogled smrti. Komunikacija, koja je tekla telepatskim putem na unutarnjoj razini, odavala je jedinstveni osjećaj hladnoće, bezosjećajnosti, nevjerojatne snage i čvrste odlučnosti da ustraje do kraja u svojoj namjeri.

Bog

U očaju, spontano, iz dubine srca i duše proizašao je moj krik s pozivom Bogu za pomoć. BOŽE MOJ, ŠTO SE DOGAĐA? MOLIM TE, POMOZI MI! To je bilo i jedino što sam mogao tada učiniti. I što se dogodilo?!
Došao je GOSPODAR ŽIVOTA i SMRTI. UŠETAO SE U SVOJOJ CRVENOJ HALJINI NA TAJ OTVORENI PUT ŽIVOTA LAGANIM, GRACIOZNIM KORAKOM (KAO  DA JE VIŠE LEBDIO NEGO ŠTO JE HODAO), IDUĆI PREMA SMRTI. Bio je to jedinstveni doživljaj u mom životu. Iznenađujuće, smrt nije pobjegla, niti je uzmaknula za djelić koraka, kao što bi se očekivalo. Prkosila je i dalje, ustrajući u namjeri da ostvari ono što je željela.
Sri SATYA SAI BABA, Satguru, Jagadguru, živući Bog na zemlji, došao je do simbola smrti, mrtvačkih glava. Prolazeći pokraj njih, samo je lagano zamahnuo prema njima, ne dotičući ih. I odjednom, kao da ih je nevjerojatna sila pogodila, mrtvačke su glave odletjele svaka na svoju stranu u tamu iz koje su i došle.

Bio je to jedinstveni praznik za oči, srce i dušu. Pratio sam Satya Sai Babu kako i dalje ide tim otvorenim PUTEM ŽIVOTA i odlazi, dok je sve u meni klicalo: “HVALA TI , HVALA NEBESKI OČE NAŠ, NEBESKI OČE MOJ! HVALA ZA JOŠ JEDAN POKLONJEN ŽIVOT! HVALA TI ZA JOŠ JEDNU POBJEDU ŽIVOTA NAD SMRĆU!
I tako, još jednom, BOG je promijenio sudbinu jedne duše i poklonio joj život, koji bi se bez Njegove pomoći vjerojatno brzo ugasio. On je odgovorio na iskrenu molitvu duše koja ga iskreno voli i za Njim čezne.

Još jednom, potvrdilo se njegovo obećanje: “KADA SE DVOJE NAĐU U MOJE IME, I JA SAM S NJIMA”. Ili, kako to kroz vječnost govori BHAGAVAD-GITA: “Kad nastupi sumrak vrline / Kad zloća svijetom sviće / Ja sebe stvaram tijelom / Od doba do doba se rađam / Na dobro dobrih ljudi / Na propast zla i grijeha / Za uskrsnuće pravde”.