Uzroci gubitka duše

U mnogim tradicionalnim zajednicama, u kojima se život odvija kroz otvoreniju svjesnost o povezanosti uzroka i posljedica, suptilnijim energetskim događanjima i važnosti održavanja individualnih, kolektivnih i ekoloških ekvilibrijuma, ljudi znaju da gubitak duše u jedne osobe, kroz razne načine očitovanja i lančanih energetskih reakcija, može donijeti disharmoniju ne samo pogođenoj osobi, nego i cijeloj zajednici. Stoga je iscjeljenje te osobe neodložna afera koja vrlo često u ovim sredinama poprima karakter obiteljskog i komunalnog događaja od velikog značaja. Gubitak duše može se odigrati po mnogobrojnim osnovama. Određene forme su karmičke prirode. Neprerađeni traumatski sadržaj se poput nedovršenog zadatka iz prethodnih ciklusa života prenosi u sadašnji; traume mogu, također, biti prenijete putem nasljednih faktora genetskog stabla; razne komplikacije tijekom porođajnog procesa mogu imati veoma dubok impakt na razvoj i život osobe. Otvorenost bebe i djece, kao jedan od esencijalnih faktora u procesu adaptacije, upoznavanja života i okruženja, u isto vrijeme ih čini veoma osjetljivom i podložnom traumatskom doživljaju negativnih emotivnih događanja oko sebe. U sklopu problematike gubitka duše kod djece potrebno je naznačiti nekoliko stvari.
S jedne strane djeca su prirodna i otvorena, no, s druge su vrlo egocentrična u svojoj određenosti faktorima opstanka, pažnje i sigurnosti. Uslijed toga, ona imaju "ultra" osobni doživljaj svog okruženja i emotivnih događanja u njemu. Negativne emocije okruženja mogu biti traumatizirajuće za dijete, čak i kada nisu usmjerene na njega ili otvoreno ispoljene. U ranim godinama svoga života djeca nemaju konceptualno poimanje realnosti i svijeta odraslih, kao ni sposobnost racionalizacije kojom bi, eventualno, anulirali svoj traumatski doživljaj. Iz ovoga slijedi da se bitan dio razvoja i formiranja osobnosti djeteta "oblikuje" emotivnim stanjem, stavovima i ponašanjem roditelja. Podučavanje, trening, moralno i etičko "osvješćavanje" imaju svoje mjesto u odgoju i formiranju osobnosti, ali su po svom utjecaju, u ranim fazama rasta, od sekundarnog značaja. Do gubitka duše može doći na razne načine i kroz razne stjecaje okolnosti; od vrlo suptilnih energetskih događanja do vrlo očiglednih intenzivnih događaja. Fizičko nasilje, odgoj strahom, razni vidovi dominacije, seksualna zloupotreba, prolongirani stres, crno-magijsko djelovanje, smrt ili gubitak voljene osobe, promjena mjesta življenja, kirurški zahvat, bolest, nesretni slučaj, itd., mogu biti uzrok disasocijacije. Ratovi, prirodne katastrofe, razne forme represivnih ideologija, mogu biti uzrokom vrlo dubokih kolektivnih trauma koje se nerijetko prenose kroz generacije. U slučaju posljedica rata i društvenih represija, potisnuto (kolektivno) sjećanje, ukoliko ostane neintegrirano, od posljedice postaje uzrokom novih problema i tragedija. 

Simptomi disasocijacije 

Simptomi disasocijacije mnogobrojni su i variraju u svome intezitetu. Autizam, katatonija, manije, psihoze, depresije, razne forme adikcije, odsustvo kontakta s emocijama, beživotnost i bezvoljnost, problematična komunikacija, pojačana senzitivnost i stalno prisutna iritacija u odnosu na okolinu, energetski "vampirizam", emotivna zavisnost, napadi straha, nesigurnost, dominantnost, agresija, fobije i histerija, često su simptomi gubitka duše.
Trauma se formira interakcijom određenog događaja u fizičkoj i energetskoj realnosti osobe i njenog "emotivnog" tumačenja, uvjetovanog mnogobrojnim formativnim faktorima osobnog bitka. Priroda, energetski naboj događaja i osobne reakcije, sinergetski (1+1=3) formiraju traumatsku vibraciju koja postaje dio percepcije pogođene osobe. Podsvjesna reakcija ljudske psihe je da, ukoliko nije u stanju transformirati traumatski impuls, "pribjegne" potiskivanju traume u dublje slojeve podsvijesti. Time se gubi svjesni kontakt s problemom, i iako je situacija privremeno sanirana, ona nije i riješena. Da bi traumatski sadržaj ostao na "sigurnoj" udaljenosti od svijesti, stvara se represivni mehanizam koji za svoje djelovanje koristi određeni dio osobnog vitalnog potencijala. Posljedica koja sljedi iz ovoga je da dio vitalne energije (pažnje) konstantno odlazi u smjeru potisnutog sadržaja i time postaje vezan za njega. Međutim, trauma je živa, aktivna i pulsira u dubinama podsvijesti, postupno mutira genetski sustav, formira sinapse u mozgu, utječe na biokemijske procese u organizmu i psihološku realnost iskustva života. Stvaraju se identifikacija sa stanjem disasocijacije i formiraju se negativni programi percepcije. Ovi programi postaju "matrix" doživljaja života, koji poput hodnika s iskrivljenim ogledalima izobličuju i lome impulse iz okruženja i osobnog univerzuma percepcije, stvarajući disharmonično iskustvo i očitovanje osobnog bitka i realnosti.
Razvoj individualnosti, aktivnosti, postupci, komunikacija, kriteriji i želje bivaju određeni u velikom dijelu obrambenim mehanizmima stanja otuđenosti. Na podsvjesnoj i svjesnoj razini neprestano se traže i kreiraju situacije koje u sebi neće nositi elemente asocijacije na traumu i konfrotacije s njom, ili će biti energetski "profitabilne" za održavanje stanja potisnutosti i (privremeno) kompenzirajuće za osobni nedostatak energije. Uslijed toga se gubi  slobodna volja i spontanost. Svaki vid ispoljavanja i akcije, proizašao iz disasocijacije, postaje izvor novih impulsa kojima se problem održava, uvećava i prikriveno dominira. 

Proces vraćanja duše 

U procesu vraćanja duše, šaman, u stanju izmijenjene percepcije, kreće u potragu za potisnutim dijelom, priprema energetsku "podlogu" i uvjete za integraciju, transformira najsnažnije "energetske" odraze traume ("potomstvo gubitka duse") koji s vremenom i sami mogu postati nove traume. Pronašavši izgubljeni dio duše, šaman praktično ulazi u svijet potisnutog sadržaja i transformirajući vibraciju njegovog (negativnog) emotivnog zapisa, oslobađa vitalnu energiju koja je bila vezana za mehanizam potiskivanja, čime se pokreće proces integracije. Iscjeljenjem se tramatsko sjećanje ne briše, već se otvara mogućnost da se njegov sadržaj i iskustvo netraumatski dožive. Stječe se potrebna snaga, balans i samopouzdanje da se suočimo s instancama u sebi i oko nas koje smo izbegavali. Energiju koju smo trošili za potiskivanje problema počinjemo preusmjeravati u rješavanje istih. Instance koje su nas plašile i potresale možemo vidjeti i doživjeti u drukčijem svjetlu i kontekstu, i prema njima možemo zauzeti neutralniji i zdraviji stav. Osobne konfrontacije sa samim sobom i okruženjem ne nestaju, ali kako više nemaju traumatski impakt, one postaju potencijalne evolutivne lekcije i testovi. Vraćeni u svoj prirodni tijek, dolazimo u svjesni kontakt s osobnom harmonijom iz koje se spontano i postupno formira naš organski sustav vrijednosti. Uz pomoć njega stječemo uvid u posljedice nesklada kroz svjesno i intuitivno razumijevanje, što nam otvara mogućnost izbora akcija koje vode ka harmonizaciji i kreiranju slobodnijeg i prirodnijeg načina života. Vraćanjem izgubljenog dijela duše otvara se mogućnost da svjesno mijenjamo svoje vlastite i životne neprirodne aspekte i time živimo svoju istinu i slobodu.