Medijska bura na temu GM hrane koja je ovih dana zapuhala našim krajevima i podigla dosta prašine, potaknula me na promišljanje o zdravoj hrani, zdravlju i o tome što veći dio populacije pod time podrazumijeva.. Može se primijetiti da je veliki dio naše populacije odrastao na sloganu popularnom za vrijeme bivše države “soja, to je hrana moja”, koji je nastao da bi se u konzervativan način prehrane uvela nova namirnica i popularizirala ideja o smanjenju unosa životinjskih masnoća.

Gm hrana

Soja, koja je na taj način za mnoge postala sinonim “zdrave hrane”, ovih je dana konačno srušena s prijestolja na opće veselje svih krava-svinja-pile-ljubaca. Sklon sam se upitati, čemu soja duguje takav vrtoglavi skok negativne popularnosti.  Čini mi se da je morala odigrati ulogu poput princa karnevala kojeg ćemo spaliti u masovnom delirijumu i na taj način skrenuti pozornost s mnogih važnih pitanja i odgovora.

Što je zdravo

U medijima se često može pročitati ili čuti da je ovo ili ono zdravo; zdravo je uzimati to i to, naučnici u nekoj zemlji su ustanovili da je sastojak “x” koji se nalazi, vjerovali ili ne, u nečemu što se inače ne povezuje sa zdravljem npr. čokoladi ili kavi, zdrav ili čak ljekovit.... Takav stav je doveden do apsurda; za primjer naveo bih  popularne Minju, Azera i Šveca sa Radija 101 (sretan rođendan Radiju 101) koji su prelistavajući novine jednog jutra “pročitali” da su znanstvenici u toj i toj zemlji ustanovili da je oralni seks odlična preventiva za rak dojke....

Što je zdravo? Što je to zdravlje? Tko ima punomoć da može odgovoriti na to pitanje i tko mu je tu punomoć dodijelio? Često je ministar zdravstva liječnik, stručnjak za bolesti, a ne za zdravlje a bavi se sustavom liječenja i raspodjelom dijela budžeta na lijekove i osoblje, a ne povećanja zdravlja nacije. Sustav zdravstvenog osiguranja se stvara za bolesnu naciju i to što netko plaća zdravstveno osiguranje automatski ne znači da radi nešto dobro za vlastito zdravlje, nešto što će spriječiti da se razboli. U radio i TV emisijama o zdravlju govori se uglavnom o bolestima i liječenju, a zdravlje se spominje gotovo isključivo u kontekstu, kad se pokušava nešto prodati.
Zdravlje je postizanje sklada sa prirodom, dinamičke ravnoteže (homeostaze), a ne odsustvo simptoma bolesti. Za vlastito zdravlje smo dobili mandat od prirode, najvišeg božanstva, i trebamo biti puni zahvalnosti i odgovornosti što nam je povjeren tako radostan zadatak.

Odgovornost je na nama

Mi smo priroda. Priroda nije samo nešto što nas okružuje, pa ako propadne baš nas briga, nismo mi krivi, jer i mi istodobno propadamo kao njezin sastavni dio. Kad susjed nešto loše uradi (npr. baci staru uljnu peć u potok), uradio je to sebi i svojoj djeci, ali isto tako i svima nama i našoj djeci, te ga treba upozoriti, što nam je svima očigledno. Kad ja sebi uradim nešto loše, ako se zanemarujem, jedem i pijem kako ne treba, tada isto tako radim protiv prirode, ne djelujem u skladu i zdravlje će mi se narušiti. Za vlastito zdravlje odgovornost snosimo sami, a ne Zavod za zdravstveno osiguranje. Najlakše je prenijeti krivnju na drugoga, a za svoju bolest prebaciti odgovornost na medicinu i liječnike, u stilu “pa zato su plaćeni!”. Koja je hrana zdrava, a koja nije, pitanje je na koje je lako odgovoriti. Zdrava hrana je ona koja čini dobro organizmu, koja povećava naš sklad sa prirodom, koja povoljno djeluje i na nas i na okolinu. Svatko od nas je poseban, u jedinstvenom je trenutku svog života i u sebi svojstvenom stupnju ravnoteže s onim što nas okružuje, pa su nam stoga potrebe različite.

Zajednički nazivnik zdrave hrane je svakako taj da je proizvedena na ekološki način, što se najčešće naziva biološko-organskim uzgojem. Hrana proizvedena na taj način sadrži za život sve bitne sastojke u omjerima koje je odredila priroda i  idealna je za razvitak svih vrsta. Za razliku od te hrane, danas je nažalost većina hrane stvorena u tržišnoj utakmici, a kvalitetu i omjer sastojaka određuje interes krupnog kapitala u sprezi s modernom znanosti koju financira i političkom strukturom koju podržava. Što svatko od nas može učiniti, koje je naše najjače oružje u borbi za vlastito zdravlje, za sreću i blagostanje naše djece - to je odabir. Mi smo snaga, mi smo ono što pokreće naše - potrošačko društvo, mali marljivi mravci s našim novčanicima i kreditnim karticama, mi možemo birati kad trošimo, i na taj način odrediti put razvoja. Možemo li naći opravdanja za vlastiti nemar?

Smijemo li u našem razočaranju zbog silne ekološke neosviještenosti oko nas prihvatiti te nametnute vrijednosti kao svoje i prepustiti se kotrljanju nizbrdo? Ne smijemo zaboraviti da postoje ljudi koji vide dalje, koji djeluju dobro. Podržimo ih u naporima za unaprjeđenje kvalitete života, bilo edukacijom, proizvodnjom ili distribucijom ekološke hrane i svih ostalih proizvoda na način dostojan čovjeka (Fair Trade).