Navigacija kroz smrt u šamanizmu ima oblik astralnog putovanja kroz transformacijske procese i “predjele” područja smrti koja vode ka nekom od viših sfera univerzuma percepcije ili izvan njega.

Zadatak kozmoloških obrazaca procesa umiranja u određenoj mjeri predstavlja pripremanje i upoznavanje čovjeka s raznim stupnjevima transformacije i mogućnostima razvoja nadolazeće situacije nakon posljednjeg daha. Medutim, kako u životu, tako i u smrti, teško je imati pouzdano znanje i jasnu predodžbu što sljedeći trenutak nosi sa sobom. Ono što čovjek moguće može steći tijekom života spremnost je za suočenje s nepredvidljivošću postojanja (života i smrti). Kozmološki obrasci imaju svoj zadatak u oblikovanju spremnosti.
Obrasci tranzicije nisu fiksirani scenarij, kao ni oblik garancije za određeni slijed događanja. Njihov je primarni zadatak poticanje kreiranja drukčije vrste inteligencije, transformacijske sposobnosti i “snalažljivosti” primjerenih na različite oblik(e) bitka kroz koje čovjek prolazi tijekom posmrtnog putovanja. Pored toga, ovi sustavi služe razvijanju fokusa i kontakta s određenim višim razinama egzistencije te usmjerenja namjere ka njima. Duhovni putevi evolutivnog razvoja prema svojoj su strukturi progresivnih stadija transformacijskih psiholoških procesa već sami po sebi kozmološki obrazac procesa umiranja. Sa svojim metodama i mitološkim sadržajem specifično kreirane iluzije oni imaju jasan zadatak i namjeru - oslobođenje od iluzija. Kozmološki scenariji tranzicijskih procesa variraju prema odredištu kojemu vode i svojoj kompleksnosti. Metode proizašle iz njih mogu biti vrlo jednostavne i direktne, ili vrlo elaborativne. Navigacija kroz smrt u šamanizmu ima oblik astralnog putovanja kroz transformacijske procese i “predjele” područja smrti koja vode ka nekom od viših sfera univerzuma percepcije ili izvan njega.
Također, putovanje se može odigrati kroz mapu meditativno-energetskog procesa prolaska kroz četiri osnovna elementa postojanja, pri čemu se elementi “utapaju” jedan u drugi do trenutka pune integracije u tzv. čistu svijest koja se time odvaja od karmičke matrice i spaja sa stanjem sjedinjenog bitka. Čakra sustav može također biti obrazac posmrtnog putovanja. Neki sustavi vide proces tranzicije kao prolazak kroz različita tijela od kojih se ljudsko biće sastoji. Putovanje vodi od nižih energetskih i eteričnih tijela vezanih za materijalno polje ka višim mentalno-emotivnim i duhovnim tijelima.
Razni sustavi u okviru ovog pristupa prepoznaju različit broj ovih tijela te im pripisuju i različite atribute. Neke su metode bazirane na jednostavnom stapanju fokusa pokojnika s vizuelno-simboličnom predstavom gurua, sveca, proroka, anđela, vodiča, entiteta, itd. Koncentracija na formu povezuje se s njezinim energetskim sadržajem, aktivnim duhovnim stanjem i iskustvom onoga kojega image predstavlja. Priroda sadržaja ovih formi može biti univerzalna ili određena specifičnim opsegom djelovanja. Za ovaj proces potrebna je određena doza emotivnog ili duhovnog odnosa s formom i njezinim sadržajem stvaranog tijekom života. Vjera i sposobnost potčinjenog prepuštanja ključni faktori su ovog pristupa, bez obzira je li vjera “slijepa” ili učvršćena određenim iskustvenim spoznajama.

Procesi i prepreke tijekom smrti

Nakon nastupa fizičke smrti, vrlo brzo, prestankom funkcije živčanog sustava, nastupa mentalna smrt. Mentalna smrt ne znači gubitak razuma. Energija mentalnih procesa, sadržaj i kvaliteta ostaju prisutni u svijesti kroz svoju vezanost s programima percepcije i kao dio uvjerenja i slike o identitetu u vitalnom polju pokojnika. Mentalna aktivnost postaje direktnija, intuitivnija i u manjoj ili većoj mjeri definirana okvirima uvjetovanosti stvorene aktivnostima i iskustvom tijekom života. Prema svojoj operativnoj prirodi, funkcija uma u ovom stupnju tranzicije slična je prirodi i načinu mentalnog ispoljavanja tijekom sna. U snu se donose odluke, odigravaju konverzacije i mentalne reakcije, ali uz mnogo manju prisutnost prolongiranih kontemplacija, dilema i intenzivnih unutarnjih konverzacija svojstvenih javi. Nakon fizičke i mentalne smrti počinje transformacijska faza putovanja kroz dimenziju slojeva suptilnih eteričnih tijela koji povezuju materijalnu razinu egzistencije s uzročnim poljem emotivne dimenzije. Predstavljena metaforom interakcije elemenata ova faza može biti viđena kao postupno porinuće Zemlje u Vodu.
U šamanskoj kozmologiji te mitovima i pričama koje su njome nadahnute ovaj stadij tranzicije predstavljen je prelaskom rijeke koja dijeli svijet živih i svijet mrtvih. Već u prvim fazama smrti mogu nastupiti određene komplikacije i teškoće. Na samom početku putovanja bitna je spoznaja da se smrt dogodila. Većini ljudi ovo postane prirodno jasno. Međutim, postoje slučajevi u kojima ljudi nisu svjesni da su umrli. Ovo razdoblje nesvjesnosti može potrajati od nekoliko sati do dugog niza godina. Smrt uslijed opijatskog “overdosea” može rezultirati ovakvim epilogom. Također, iznenadna i trenutna smrt u uvjetima ekstremnih dramatičnih okolnosti koje u potpunosti apsorbiraju pažnju i emocije mogu biti razlog neshvaćanja da je smrt nastupila. U ovom slučaju, misleći da se ništa nije dogodilo pokojnik nastavlja živjeti u virtualnom svijetu drame i okolnosti u kojima je napustio život.
Kada nastupi svjesnost da se smrt dogodila, počinje drukčija realnost i način bitka. Generalno, ovo stanje možemo okarakterizirati kao izvantjelesno stanje, u kojemu se svijest o identitetu vezuje za neke od slojeva suptilnih i eteričnih omotača tijela. Ukoliko svijest osobe reagira bez jake pozitivne ili negativne fascinacije novonastalom situacijom, put procesa tranzicije će inercijom svog prirodnog tijeka neometano voditi ka sljedećim stadijima transformacije. Fascinacija je u svojoj prirodi intenzivna emotivna reakcija ega. Bilo da je ona pozitivna, prema načelu “vau, sada mogu proći kroz zid!”, ili negativna (panična reakcija), ona može na duže ili kraće vrijeme vezati mehanizme ego-identiteta za eterični mod egzistencije i time se oduprijeti prirodnom tijeku tranzicije. Ekskluzivna orijentacija tijekom života ka materijalnoj egzistenciji, vezanost za tjelesnost i imovinu, mogu rezultirati u potpunoj nespremnosti za novonastalu situaciju i time uzrokovati ostanak na “eteričnoj” razini. Fenomen postojanja duhova u većini je slučajeva posljedica ovakvog razvoja događaja. U zavisnosti od “snage” eteričnog tijela duhovi mogu biti manje ili više vidljivi. Njihova vidljivost potječe od energetske emanacije omotača u kojemu se pokojnik zaustavio.
Nemajući solidnu površinu koja reflektira svjetlost, oni su vidljiviji noću. Prirodom svog postojanja duhovi su puno manje vezani za gravitaciju, a ni solidnost materijala ne predstavlja prepreku njihovom kretanju. Oni imaju individualnu vibraciju i energetsku prisutnost te različite načine ispoljavanja, razine svijesti i sposobnosti. Za održavanje svog stanja vezani su za ovozemaljske izvore eterične energije, bilo da potječu od emanacije živih ljudi, zbunjenih i zalutalih pokojnika, životinja, biljaka, kamenja, rijeka, itd. Egzistencija na ovoj razini u cijelosti otvara neke nove uvide u širinu prirode ljudskog postojanja. Međutim, ovakav način bitka posjeduje mnoga ograničenja, koje jednom, kada se razvije dovoljna svijest o njima, mogu postati razlogom i pokretačkom snagom ka daljnjem usponu pokojnika kroz posmrtnu transformaciju. Pri izlasku iz materijalne percepcije tjelesnog bitka i njegove elektromagnetske manifestacije (prelaskom rijeke i stupanju na obalu predjela smrti - utapanju zemlje u vodu) počinje astralna faza putovanja kroz arhetipske, psihosomatske, karmičke, genetske i ostale stupnjeve i aspekte kolektivne i osobne emotivne razine postojanja. Vremenska dužina ovoga procesa nije točno određena, kao ni redoslijed, priroda događaja i reakcija. Razni sustavi barataju različitim dužinama vremenskih okvira i redoslijeda kada se, što i koliko dugo događa nakon smrti.
S obzirom na izrazito promijenjeno stanje percepcije pokojnika, vrijeme u njegovom iskustvu novonastale realnosti praktično ne postoji. Primjer ove relativnosti može se dokučiti kroz meditaciju i stanje transa. Također, suvremena znanstvena istraživanja govore nam da se cijela radnja sna zapravo odigra u nekoliko kratkih trenutaka pred buđenje. Gustoća događaja u snu može se ponekad smjestiti u nekoliko sati, dana pa čak i godina. Astralni proces putovanja kroz smrt može započeti još tijekom posljednjeg razdoblja života. Nije rijetka situacija da stari i bolesni ljudi pred smrt počnu intenzivno oscilirati izmedu jave i transformacijskih događaja u polju uzroka. Ovaj proces može biti popraćen vizijama “mističnog” karaktera, upoznavanjem s dimenzijama i realnošću posmrtnog putovanja, stjecanjem nadnaravnih sposobnosti i raznim drugim “paranormalnim” fenomenima. Za vrijeme ovih oscilacija vrlo se često odigravaju procesi iscjeljenja raznih disharmonija koji mogu biti prepreka uspješnom umiranju. Nedavno sam pročitao priču u kojoj je jedan stari monah, nekoliko dana pred smrt, pao u trodnevnu komu. Kada se vratio u javu ispričao je okupljenim monasima da je upravo bio u paklu, objasnivši im da je kao mlad dugo vremena bio alkoholičar. Prolaskom kroz svoj pakao psiholoških uzroka i posljedica ovisnosti doživio je spontano iscjeljenje.
Sljedećeg je dana mirno napustio ovaj svijet. Prolazak kroz uzročno-posljedičnu dimenziju može biti vrlo rapidan ili postupni proces. Postupni proces je putovanje kroz snoviđenje, ispunjeno intenzivnim vizijama pakla, tj. traumatskih stjecanja latentnih psihoza, disharmoničnih poriva, negativnih akcija i rajskim vizijama raznih formi blagostanja astralnih refleksija senzualnosti, ekstatičnim vizijama mitskih i anđeoskih svjetova. Kronološki gledano, veća je vjerojatnost da će početni stupnjevi  astralne faze biti popraćeni oslobađanjem latentnih psihoza i traumatskog sadržaja. “Rajske situacije” pripadaju višim (kasnijim) fazama procesa. Prije potpune integracije u višu sferu polja uzroka moguće je da će pokojnik prolaziti naizmjenično kroz vizije pakla i raja. Ova je fluktuacija posljedica spontanog ili vođenog procesa psihološke integracije i oslobađanja vitalne energije iz programa percepcije i raznih vrsta disharmonija. Energija oslobođena kroz ove procese u svom pročišćenom stanju integrira se u svijest duha. Ova faza putovanja može biti predstavljena metaforom ulaska vode u vatru i njezinim postupnim isparavanjem. U trenutku kada “voda potpuno ispari”, materijalno, mentalno i emotivno iskustvo integrirani su i apsorbirani u duhovnu razinu postojanja. Ovo je stanje potpune otvorenosti i prirodnosti. Vitalna vibracija svojim usmjerenjem i aktivnostima više nije vezana za univerzum percepcije. Pokojnik se stapa sa stanjem čiste svijesti, napušta karmički vrtuljak i vođen zovom svoje najdublje biti odlazi put svjetlosti u stanje sjedinjenog bitka. Kao i u samim početnim fazama umiranja, tako se i u astralnoj fazi pozitivnom ili negativnom fascinacijom može usporiti ili zaustaviti tranzicijski proces.
Ovo rezultira prolongiranim ostankom u stanju određenog sna. Boravak u paklu (noćnoj mori) vlastite psihološke drame svakako je “manje ugodan” ishod od ostanka u nekoj od rajskih sfera. No kako već bilo, u oba slučaja pokojnik ostaje vezan za dualističku razinu percepcije i individualne karmičke tijekove. Postojanje na astralnoj razini ovisno je o vanjskim izvorima energije. U slučaju boravka u višim sferama ovi su izvori apstraktnije prirode. U nižim sferama pokojnik je upućen na ovozemaljske izvore emotivne i eterične energije, koji često potječu od ljudi s kojima je pokojnik imao bliske odnose tijekom života. Ovakve energetske veze mogu imati negativne posljedice po psihofizičko stanje pokojnikovih bližnjih. Dugotrajna tuga, depresija, fizičko oboljenje nastalo neposredno nakon smrti bližnje osobe, noćne more i vizije “s pokojnikom u glavnoj ulozi”, najčešće su posljedica neraskinutih energetskih veza i pokojnikovih potreba za samoodržanjem u nekom od međusvjetova smrti.
Tijekom vremena, pokojnik može kroz razne stjecaje okolnosti napustiti razinu na kojem se zaustavio ponovnom inkarnacijom u materijalnoj dimenziji ili daljnjim putovanjem kroz transformacijske faze oslobađanja od uzročno-posljedičnih veza i svjetova. Prvobitno u šamanizmu, a kasnije kroz razne mistične i duhovne tradicije, razvijene su mnoge učinkovite metode za asistenciju i vođenje pokojnika. Putovanje u šamanizmu tradicionalno počinje prelaskom rijeke ili već neke druge forme barijere. Rijeka odvaja astralne sfere života i smrti. Dolaskom u zemlju mrtvih počinje dramatična avantura tijekom koje šaman kroz intenzivne vizije i vibracije kida veze između pokojnika i njegovih bližnjih, transformira uzroke i posljedice raznih poremećaja i postupaka kroz procese identične šamanskom terapijskom tretmanu. Pored transformacijskih procesa, šaman spaja pokojnika s raznim dobrohotnim entitetima i arhetipskim silama, čuva ga od raznih zamki i “pogrešnih skretanja”, te po potrebi pregovara, trguje i bori se s raznim sudijama, čuvarima vrata, prolazima i demonima.
Snagom svoje namjere i poznavanjem šireg spektra ljudske egzistencije, šaman usmjerava pokojnika ka višim razinama uzročnog polja i dimenzijama izvan univerzuma percepcije. Rituali ispraćaja tradicionalno se odigravaju u prisustvu tijela pokojnika (kada je to moguće), najbliže rodbine i prijatelja pokojnika te, katkad, članova zajednice u kojoj je pokojnik živio. Zadatak procesa ispraćaja svakako je asistencija pokojnika. Međutim, on može biti duboko iscjeljujuće iskustvo i za sve prisutne. Kraj ispraćaja i pogreba najčešće je bivao obilježen slavljem i veseljem u ime pokojnika. Način sahranjivanja sa šamanskog je gledišta vrlo bitan dio pokojnikove tranzicije. Forma i postupak pogreba vršili su praktičnu funkciju u kreiranju optimalnih uvjeta za zaštitu i transformaciju pokojnikove duše. Mnogi oblici pogreba bili su metafore i refleksije određenih procesa nakon smrti i konkretni nositelji ritualno-magijske namjere kroz koju se vršila navigacija pokojnika kroz smrt. Prema svojoj emotivno-socijalnoj funkciji, pogrebni je ritual bio izraz poštovanja, vođenja računa o ljudima i upućenosti ljudi jednih na druge. On je ulijevao dodatno samopouzdanje u zajednicu, jer je svaki njezin član znao da će se i o njemu povesti briga kada dođe vrijeme odlaska.

Pogrebni rituali, njihova simbolika i funkcija

U pretpovijesno doba praksa je bila ukopavanje pokojnika u ovalni prostor pod zemljom koji je uskim otvorom bio povezan s površinom. Grobnica je bila napunjena crvenom zemljom koja je simbolizirala placentu i ponovno rođenje. Tijelo bi bilo stavljeno u pozu fetusa i položeno u otvor. Time je grobnica postajala majčina utroba i simbol kontinuiteta života. U drevnom Egiptu proces pokapanja faraona započinjao je još za njegova života - gradnjom piramide. Nakon smrti tijelo se faraona prenosilo u piramidu. Ona je simbolički predstavljala tzv. duat, tj. tranzicijski prostor između zemaljskog života i prosvijetljenog bitka.
Ona nije bila grobnica, već aktivno poprište transformacije. Nakon složenog ritualnog procesa mumifikacije započinjala je faza umotavanja mumije u slojeve platnenih traka. Trake su se detaljno ispisivale molitvama, magičnim formulama i porukama. Stavljanje svakog sloja bilo je popraćeno specifičnim ritualom. Na kraju je tijelo bilo omotano s devet slojeva i zatim stavljeno u zlatni sarkofag. U egipatskoj kozmologiji čovjek se sastoji od devet tijela, odnosno devet duša. Ova su tijela podijeljena u tri trojstva. Prolaskom kroz svih devet razina (tijela) pokojnik se stapa s vrhovnim božanstvom Ra, čije je tijelo svjetlost. Čitav je ritual bio “fizička” maketa procesa tranzicije i nositelj vrlo direktne namjere kojom je duša bila vođena. Kod sjevernih indijanskih plemena i Inuita pokojnik se s nekoliko svojih najnužnijih stvari i ritualnih poklona za duhove stavljao u kanu koji bi zatim bio spušten u ocean na mjestima gdje struja vodi ka pučini.
U Indoneziji postoji jedna specijalna tabu šuma. Naime, šuma je dječje groblje na kojemu se djeca sahranjuju u stabla. Pokop se vrši tako što se izvuče komad drveta odgovarajuće veličine, tijelo se položi u otvor koji se zatvara prethodno izvađenim dijelom. Drvo se zatim omota žicom, tako da se izvađeni dio pritegne, a kako je bio vraćen u svježem stanju, nakon izvjesnog vremena ponovno sraste sa stablom. Proces spaljivanja, pored energetskih i ekoloških prednosti, duboko je metaforičan proces sagorijevanja tijela, uma i duše u transformacijskoj vatri duha iz kojih oslobođena svijest (dim) odlazi gore i utapa se u nebeskim prostranstvima. Pogrebni rituali koji su propraćeni proformalnim (praznim) ritualom i ekscesom negativnog sentimenta često su kontraproduktivni kako za pokojnika, tako i za duhovno i emotivno stanje rodbine i bližnjih.