“Stoga, dajte sada, da doba davanja pripadne vama, a ne vašim baštinicima”
Prorok, Halil Đubran

Sjedim za računalom i razmišljam o gužvi u gradu iz koje sam se jedva izvukla. Sredina je studenog i kao da svi pomahnitamo od nadolazeće blagdanske groznice.
Trgovine su pune ljudi u potrazi za poklonima, darovima, slatkišima, namirnicama za božićne slastice. Kao da će nakon toga biti kraj svijeta i više ničega neće biti. Uvijek me zapanji to potrošačko ludilo i uvijek me rastuži pitanje: “A što smo radili cijelu godinu?”

Neki bi rekli da trebam biti sretna što se barem za Božić prisjetimo najvažnijih ljudskih kvaliteta - ljubavi, davanja i suosjećanja - ali to mi nije dovoljna utjeha.
Nažalost, danas davanje nije općeprihvaćena aktivnost. U društvu u kojem živimo nema baš previše mjesta za ljubav i davanje. Iako nas moral, etika i religija uče da moramo pomagati i davati, u praktičnom, svakodnevnom životu često nedostaje one prave istinske primjene zakona davanja. Vrlo rijetko nailazimo na one ljude koji su spremni dati bez očekivanja da će im biti vraćeno. Oni, koji poput mene imaju sreću biti okruženi ljudima koji su upravo takvi - koji daju bez razmišljanja hoće li im biti uzvraćeno ili ne - zapravo su vrlo sretni ljudi. Sretni zbog davanja koje ne očekuje ništa zauzvrat, ali i sretni zbog toga što još uvijek postoje oni koji shvaćaju osnovni zakon davanja: sve što date, vratit će vam se mnogostruko.

U toj jednostavnoj rečenici skriva se duboka istina koja povezuje i mnoge druge duhovne zakone. Prije svega, zakon karme ili djelovanja. Stara izreka kaže: “Kako siješ, tako ćeš i žnjeti.” Svaka naša misao, riječ i akcija, ostavlja trag u našoj okolini, a slobodno možemo reći i u cijeom svemiru. Što god učinili i bez obzira kako to učinili, vraća nam se istom mjerom. Ne postoji način da pobjegnemo od posljedica svojih djela. One će nas stići kad-tad, na ovaj ili onaj način.

Vježbanje davanja

Danas su ljudi često vođeni idejom za lakom zaradom. Vrlo često to se zbiva na nepošten način - iskorištavajući druge kako bi stekli osobnu korist. Pritom, davanju nema niti traga, a uzimanje je uzelo tolikog maha u našem društvenom sustavu da više i ne pomišljamo da nešto možemo dobiti besplatno. To je otišlo toliko daleko, da smo i primati prestali bezazleno jer u svakom daru kojeg dobijemo vidimo potrebu da na njega vratimo najmanje istom mjerom.
Zbog toga davanje treba početi vježbati. Božić je pravo vrijeme za to - za početak. Ali, za početak.

Svakog dana poklonite nešto nekome. Ne mora to biti materijalna stvar, već i posvećeno vrijeme nekome je poklon. O osmjehu da i ne govorim. On ništa ne stoji, a velik je dar usamljenom ili tužnom srcu. Osjećaji su možda i najvažniji predmet darivanja. Oni su naše najstvarnije bogatstvo. Svo materijalno obilje koje možemo skupiti i zaraditi u životu ionako nećemo moći ponijeti sa sobom kada odemo s ovoga svijeta. Ali, znanje koje smo stekli, iskustva kroz koja smo prošli i osjećaje koje smo razvijali u svome srcu i duši, to ostaje. Davanje omogućuje nastanak jednog od najdubljih mogućih osjećaja. Taj osjećaj je osjećaj neizmjernog unutarnjeg zadovoljstva i ispunjenja koje nastaje kad nekome pomognemo. Davanje ima gotovo iscjeljujući utjecaj na naš duh i tijelo pa tako predstavlja i vrlo djelotvornu tehniku duhovnog razvoja.

Pa sad, kad sljedeći put uđete u trgovinu i počnete puniti košaricu svakojakim namirnicama, sjetite se bolesnog djeteta samohrane majke u susjedstvu ili starice u redu na blagajni iste trgovine u čijim se očima ogleda silna želja da kupi tu kutiju kolača za svoje unuke, a nema dovoljno novca. Nemojte oklijevati, platite to i usrećite jedno srce. Možda će vas čudno gledati, i starica i prodavačica, ali sreća u njezinim očima bit će najljepši dar kojeg ste tog dana mogli primiti.

I za kraj, još jednom prekrasne Đubranove riječi: “Ima ih koji daju ne upoznavši boli davanja, niti traže radosti, niti daju opominjući se vrline; Oni daju kao što u dolini mrča širi svoj miomiris u prostor. Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oči smiješi na zemlju.”