Osnovni izvori energije za atlantu

prof. Darko Maltar, dipl. ing.

Četvrtak, 21.02.2008

Osnovni izvori energije za Atlantu Svaka biološka pojava na Zemlji tijesno je povezana s pravilnošću astronomskih, meteoroloških, klimatskih i telurskih ciklusa. Sve što nas okružuje, na Zemlji i u svemiru, podređeno je jedinstvenom sustavu međusobne ravnoteže i sve je prožeto uzajamnim djelovanjem zračenja različitih frekvencija i različite energije. Kompletna priroda na Zemlji, Zemlja u Sunčevom sustavu, Sunčev sustav u galaksiji, “Kumovska slama” i galaksija u međusobnom odnosu s ostalim galaksijama, funkcionira na načelima međusobne ravnoteže sila i energija. Mjerni instrumenti na satelitima omogućili su istraživanje Zemljinog magnetskog polja i mnogobrojne važne spoznaje. Trodimenzionalna slika Zemljinog magnetskog polja ima oblik sličan uštipku - debelom prstenu s udubinama koje se spuštaju prema Sjevernom i Južnom polu. Na tamnoj strani Zemlje koncentracija magnetskog polja je pod utjecajem gravitacijske sile Mjeseca i pokazuje efekt razmaknutih magnetskih tokova, dok na strani okrenutoj prema Suncu vrlo snažan pljusak čestica sa Sunca deformira Zemljino magnetsko polje na dodirnoj plohi udaljenoj u prosjeku oko 58.000 km od površine Zemlje. Unutar Zemljinog magnetskog polja nalaze se dva pojasa (“Van Allenovi pojasevi”) u kojima prebiva veliki broj nabijenih čestica (protona i elektrona); unutarnji pojas proteže se od vrha atmosfere pa do 5.000 km iznad površine Zemlje. U njemu se nabijene čestice mogu zadržati i do deset godin,a krećući se velikim brzinama po spiralnim stazama naprijed i natrag uzduž magnetskih silnica. U tom gibanju sudjeluju i protoni i elektroni, pri čemu se protoni kreću naviše, udaljujući se od ruba atmosfere gdje su nastali kao rezultat bombardiranja atoma zraka kozmičkim zrakama. Izvor elektrona znanost još nije u cijelosti objasnila, ali je dokazano da se oni zajedno s protonima ponovno vraćaju iz gornjih i donje slojeve da bi postali dio normalne atmosfere. Vanjski pojas magnetskog polja Zemlje je golema površina koja se proteže od razmjerno gustog područja na udaljenosti od 16.000 km, pa do neodređene granice koja se kreće između 45.000 i 58.000 km iznad Zemljine površine. Pojas ima oblik polumjeseca (rogova) čiji se “rogljevi” spuštaju dolje do polova. U ovome pojasu, struja čestica sa Sunca (“solarni vjetar”) nailazi na Zemljino magnetsko polje, uslijed čega se pojavljuju velike razlike u energiji čestica i njihovoj raspodjeli. Kada se na Suncu pojavljuju erupcije energije, magnetske oluje i polarna svjetlost u Zemljinoj atmosferi, taj vanjski pojas je prezasićen nabijenim česticama koje se po svojim spiralnim putanjama spuštaju niz magnetske silnice sve do samih polova. Jezgra Zemlje sastavljena je pretežno od željeza i nikla, a vjerojatna i danas znanstveno prihvaćena struktura Zemlje je: čvrsta, kruta jezgra sastavljena od željeza i nikla, promjera 7.600 km, tekući rastaljeni sloj silikatnog i bazaltnog sastava, debljine približno 2.500 km i Zemljina kora debljine približno 30 km. Dokazano je da debljina Zemljine kore nije jednaka po cijelome opsegu Zemlje, već je sastavljena od ploča koje plivaju na rastaljenom sloju silikatnog i bazaltnog sastava koji je u neprekidnom gibanju, uslijed čega se ispod ploča pojavljuju sile i nakuplja energija koja pomiče ploče i podvlači jednu ploču pod drugu. Sastav Zemljine kore je sljedeći: kisik 46,5%; silicij 28%; aluminij 8%; željezo 5%; kalcij 3,5%; natrij 3%; kalij 2,5%; magnezij 2%, a svi ostali elementi samo 1,5%. Zbog takvog sastava, Zemljina kora je vrlo dobar vodič telurskih struja kojima duž opsega Zemlje cirkulira energija Zemljinog magnetskog polja. God. 1947. izdana je knjiga pod naslovom “Radiations cosmoteluriques” (autor dr. Pere, u izdanju “Instituta za radiesteziju”). U knjizi je opisana vibrirajuća energetska rešetka duž koje struje telurske struje. Dr. Pere je nakon mnogobrojnih eksperimenata na kopnu i moru dokazao kako je Zemljina kugla u smjeru sjever-jug i isto tako i u smjeru istok-zapad opasana svemirsko-telurskim zračenjima. Prostorno promatrano, ta svemirsko-telurska zračenja stvaraju trodimenzionalno energetsko pregrađivanje Zemljine atmosfere u obliku nevidljivih pregradaka. Mnogobrojna istraživanja tog zračenja dokazala su da te svemirsko-telurske zrake imaju svoju električnu i magnetsku komponentu i da nisu same po sebi škodljive, ali da na mjestima svojega ukrštanja stvaraju jako energetsko polje koje je štetno, jer modulacijom nameće svoju frekvenciju stanicama živih organizama, izazivajući razne biopatološke efekte. U knjizi “Ces maisons qui tuent”, poznati francuski istraživač, Roze de Lafore, napisao je zaključak o djelovanju tog svemirsko-telurskog zračenja na ljudski organizam: “Sve u svemu, smrt vibrira na valnim dužinama, frekvencijama i intenzitetima, kao neka patetična simfonija ili neka radio emisija. Zar to nije tragično?” Hartmannovi čvorovi Njemački liječnik, dr. Hartmann, istražujući svemirsko-telurska zračenja, dokazao je da su snopovi silnica prve mreže toga zračenja međusobno udaljeni 2,5 m jedan od drugog u smjeru istok-zapad, i 2 m u smjeru sjever-jug, te da je širina snopa silnica 25 cm. Snopovi silnica stvaraju nevidljive zidove koji se uzdižu okomito prema svemiru i prolaze kroz sve fizičke prepreke (zemljišta i zgrade), jer se sastoje od energije, a ne od materije. Snopovi silnica okomiti su na površinu Zemlje, a u odnosu na jezgru Zemlje odakle izlaze usmjereni su radijalno. Kada je okolina u stanju ravnoteže (nije poremećena djelovanjem podzemne vode ili neke pukotine u zemljištu ili nekog električnog vodiča itd., prostorni raspored svemirsko-telurskog zračenja također nije poremećen i prostorni energetski pregradci nisu deformirani. Prostorno promatrano, to je ljudskom oku nevidljiva zatvorena rešetka piramidalnog izgleda duž čijih stranica neprekidno struji energija u smjeru od jezgre Zemlje prema svemiru. Prostor između linija strujanja energije je neutralna zona. Telurske linije prostorne mreže međusobno se sijeku, stvarajući telurske čvorove koji se nazivaju geopatogene točke, a u počast dr. Hartmannu nazvane su “Hartmannovi čvorovi”. Povijesni dokumenti dokazuju da su ljudi već 4.000 godina pr. Kr. znali za pravila zdravoga stanovanja, te da su današnje Hartmannove čvorove već drevni Kinezi nazivali “demonova vrata”. Oni su ih zbog njihova devitalizirajućeg i štetnog utjecaja na zdravlje uspoređivali s demonom koji se zloćudno aktivira da bi pomutio sudbinu ljudi koji ništa ne slute. Maligne bolesti identično djeluju na ljudski organizam kao što su već drevni Kinezi opisali djelovanje Hartmannovih čvorova (podmuklo, zloćudno i devitalizirajuće). Nažalost, to nije sve. S obzirom da su “proizvod” Zemljinog magnetskog polja, Hartmannovi čvorovi i nevidljivi zidovi snopova silnica u obliku prostornih pregradaka postoje i pod zemljom, te ako u nekom zemljištu ili u zgradama postoje bilo kakvi drugi izvori patogene energije,  kao što su, primjerice, otrovi u zemljištu, kanalizacijska mreža u podrumu zgrade, izvori bilo kojeg oblika tehničkog zračenja (elektromotori, agregati za električnu energiju i sl.), ili bilo koji drugi oblici po čovjeka patogene energije, telurski snopovi silnica transportirat će njihovu energiju na površinu i dopunjavati djelovanje Hartmannovih čvorova na površini, te prenositi po vertikalnim snopovima silnica tu patogenu energiju dalje na druge katove zgrade. Dr. Hartmann je dokazao mnogobrojnim medicinskim eksperimentima da u nekoj stambenoj zgradi s identičnim tlocrtima stanova po visini, po vertikali Hartmannovog čvora svi stanari koji borave na takvom čvoru obolijevaju od iste ili slične maligne bolesti. Curryevi čvorovi Švicarski liječnik, dr. Manfred Curry, istraživao je utjecaj na čovjeka, floru i faunu druge prostorne svemirsko-telurske energetske mreže koja dolazi iz svemira iz vanjskog pojasa magnetskog polja Zemlje. On je dokazao kako je ta mreža također sastavljena od snopova silnica koji su međusobno udaljeni 3,5 m jedan od drugoga u smjeru sjeveroistok-jugozapad i isto tako 3,5 m u smjeru jugoistok-sjeverozapad. Širina snopa silnica iznosi 50 cm. U odnosu na površinu Zemlje, snopovi silnica ove mreže su okomiti, a u odnosu na središte Zemlje, snopovi silnica su usmjereni radijalno. Telurske linije ove prostorne mreže međusobno se sijeku, stvarajući svemirsko-telurske čvorove koji se nazivaju svemirsko-geopatogene točke, a u počast dr Curryu nazvane su “Curryevi čvorovi”. Snopovi silnica također stvaraju nevidljive zidove koji se spuštaju okomito prema tlu i također prolaze kroz sve fizičke prepreke (zemljišta i zgrade), jer se isto kao i silnice Hartmannove mreže sastoje od energije, a ne od materije. Prostorno promatrano, Curryeva mreža je također ljudskom oku nevidljiva zatvorena rešetka piramidalnog oblika duž čijih stranica neprekidno struji energija u smjeru iz svemira prema Zemlji. U odnosu na Hartmannovu mrežu, mreža dr. Currya je postavljena pod kutem od 45ˇ, a razmak između snopova silnica je veći te je koncentracija energije manja. Zato što dolazi iz svemira (koji još nije zagađen neekološkim proizvodima, otpacima i otrovima čovjeka), a i zbog manje koncentracije energije ta prostorna mreža ima nešto slabije patogeno djelovanje na žive organizme od Hartmannove mreže, iako može biti vrlo opasna jer može pokrenuti u ljudskom organizmu mnoge teške bolesti (multipla skleroza, kardiovaskularne bolesti, mentalna retardacija...) Kada ne bi postojalo nikakvo negativno djelovanje čovjeka na okolinu, floru i faunu na Zemlji, pokušajte samo u svojim mislima vidjeti sveukupnost vibrirajućih utjecaja samo te dvije prostorne mreže (Hartmannove i Curryeve) i zapitajte se što će se dogoditi ako neko ljudsko biće, životinja ili biljka, redovito boravi na takvim mjestima gdje se sijeku snopovi silnica ili gdje se dvije mreže sijeku međusobno. To što ćete zamisliti već se dogodilo milijun puta u svim vremenima čovjekove povijesti i na svim mjestima na Zemlji. Zato se od postanka čovjeka do danas uz sva moguća tehnološka dostignuća današnjice nije uspjelo pobijediti maligne bolesti samo zato što se problemu prostornih energetskih mreža, strujanju energije kroz snopove silnica tih mreža i patogenom utjecaju na stanice živih organizama, nije pridavao onaj značaj koji one zaslužuju, već se u mnogobrojnim slučajevima utjecaj tih mreža na zdravlje čovjeka i svih drugih živih bića čak i u cijelosti negirao i to od akademski obrazovanih ljudi. Svaki onaj čovjek koji ne prihvaća utjecaj samo te dvije prostorne mreže, pored svih drugih patogenih utjecaja koji još postoje, svoj život prepušta “slučajnosti događanja zdravlja.” Dr. Hartmann je nakon 25.000 medicinskih eksperimenata u svojem znanstvenom radu napisao sljedeći zaključak: “Na mjestu gdje je spavao bolesnik od karcinoma, mjerenjima se može otkriti vrlo opasna geopatogena točka na kojoj nitko nikada ne smije duže sjediti ili spavati. Ako se ta točka ne neutralizira, nakon nekoliko godina u tom će se prostoru iznova pojaviti novo kancerozno oboljenje.” Ne postoji metoda konvencionalne, odnosno, nekonvencionalne medicine koja će takve ljude u cijelosti izliječiti tj. iscijeliti jer to je moguće samo i tek onda kada se zaustavi strujanje patogene energije iz prostornih pregradaka kroz organizam čovjeka. Drugim riječima, ta se energija prikladnim titrajnim krugovima u pretvaračima ili generatorima pretvori u onaj oblik energije koji čovjekov organizam dobro podnosi i koji na čovjekov organizam djeluje stimulirajuće, dakle, iscjeljuje (liječi) organizam čovjeka. Povijesni dokumenti dokazuju da su ljudi već 4.000 godina pr. Kr. znali za pravila zdravoga stanovanja, te da su današnje Hartmannove čvorove već drevni Kinezi nazivali “demonova vrata”. Oni su ih zbog njihova devitalizirajućeg i štetnog utjecaja na zdravlje uspoređivali s demonom koji se zloćudno aktivira da bi pomutio sudbinu ljudi koji ništa ne slute U knjizi “Ces maisons qui tuent”, poznati francuski istraživač, Roze de Lafore, napisao je zaključak o djelovanju svemirsko-telurskog zračenja na ljudski organizam: “Sve u svemu, smrt vibrira na valnim dužinama, frekvencijama i intenzitetima, kao neka patetična simfonija ili neka radio emisija. Zar to nije tragično?”

Zadnja Promjena ( Utorak, 16.03.2010 )