Proširene vene - Što nam one govore

Zrinka Buljan Bralić, dr. med.

Četvrtak, 21.02.2008

Proširene vene - Što nam one govore Tijelo uvijek govori istinu, jer zapravo i ne može drugačije. Iz prijašnjih ste članaka mogli zaključiti kako nas tjelesni simptomi mogu upozoriti na opasnost, ili nam mogu ukazati na dio tijela, ili područje života, na koji obraćamo najmanje pažnje. Kada netko ima proširene vene, smatra se da je to od stajanja, tj. drugim riječima, uglavnom od radnih mjesta gdje se puno stoji. Iz medicinske perspektive to nije tako ozbiljan problem, iako za pacijenta obično predstavlja estetski problem. Masaža pripravcima divljega kestena i zamatanje nogu u elastične čarape najuobičajenija je praksa kod ovoga problema, jer time pomažemo pokretanje cirkulacija tj. vraćanje krvi u srce. Operacije obično ostave duboke ožiljke tako da se pacijenti teško odlučuju na takve drastične korake. Često se pacijenti, uglavnom žene, osjećaju nemoćno pa je prirodno što traže pomoć u psihosomatskoj medicini. Kao i obično, treba uzeti u obzir da proširene vene nastaju od stajanja na jednome mjestu. Ipak, kada se osoba pita gdje to ona stoji na mjestu u vlastitom životu, dobije se odgovor koji može izgledati otprilike ovako: (1) Već drugo kanim otvoriti vlastitu firmu, ali nikako to da učinim; (2) Već dugo vremena želim započeti sa slikanjem, ali nikako da za to nađem vremena; (3) Već dugo vremena želim prestati pušiti, ali nikako da se odlučim na taj korak. Same nam riječi govore što to zapravo ne možemo napraviti, a pri tome nam često zapadne za oči upravo riječ “korak”. Iz toga razloga uz proširene vene imamo teškoće s nogama kao što su bolovi, nateknuća, žmarci, bolovi duž noge koji se mogu prostirati sve do kuka. Primjer iz prakse Jedna mlada gospođa, udana tek kojih par godina, došla je u moju ordinaciju zbog proširenih vena i bolova u nogama. Trebalo je nekoliko akupunkturnih tretmana da pokrenemo energiju u njezinim nogama i da se ona osjeti dovoljno sigurnom osjetiti ono što je zapravo muči. Ubrzo je shvatila s čime se teško nosi. Naime, konačno si je priznala da se udala iz sažaljenja, a ne iz ljubavi. Njen muž ju je podsjećao na njenoga oca koji je nekoliko zadnjih godina bio nepokretan u kolicima, a maltretirao je cijelu svoju obitelj uvredama i nasilnim radnjama. Tako je, stjecajem okolnosti, i njezin muž završio u kolicima te postao jako ljubomoran i agresivan. Nakon nekoliko godina takvoga života, njoj je uistinu svega bilo dosta. Molila ga je da odu na terapiju, govorila mu da za njih dvoje sigurno negdje ima pomoći, ali on nije htio ni čuti o tome. Tako je ona postajala sve nesretnija i nesretnija. Na kraju se javila za pomoć zbog fizičkog zdravstvenog razloga kao što su proširene vene. Kada je shvatila u kakvoj se situaciji našla, morala je konačno odlučiti što će napraviti. Usput, valja napomenuti kako se s takvim problemom često srećem u obiteljima gdje postoje jake ovisničke sklonosti - o opojnim drogama, alkoholu, poslu ili seksu. Daljnjim smo terapijama radili na opraštanju ocu i rješavanju grižnje savjesti što ga na ovakav način napušta, a napustila ga je tako što je ostavila muža. U našoj je kulturi i danas duboko usađena grižnja savjesti ako žena ostavi muža, bez obzira koliko nasilja bilo u obitelji. To je bio i “najtvrđi orah” kojega je ova mlada žena morala prevladati. I tako je napravila svoj prvi veliki korak - skupila je dovoljno snage i otišla iz kuće. Upravo je takav potez bio i najbolji jer se ubrzo pokazalo kako je to bilo jedino moguće rješenje za nju i njezina bivša muža. On se ponovno oženio te sa svojom novom ženom ima dvoje djece, a ona je sada s jednim krasnim muškarcem kojega iskreno voli. Često se u terapiji događa da se moraju učiniti ovako radikalni “koraci”, bilo da se radi o rastavi ili otkazu na poslu. No, kada se stvari s vremenom usklade, to obično ispadne najbolje rješenje za sve osobe koje su uključene u takve radikalne poteze.”

Zadnja Promjena ( Petak, 22.02.2008 )