S Majom Blagdan, poznatom pjevačicom zabavne glazbe, razgovarali smo o ne tako običnim životnim temama.

O našoj poznatoj pjevačici zabavne glazbe već dosta toga znamo, ali o onoj drugoj, nepoznatoj Maji izvan pozornice, gotovo ništa. Kada utihne glazba i pogase se svjetla pozornice, što je i tko Maja Blagdan, saznajte u ovome zanimljivom razgovoru.

• Majo, odmah na početku postavit ću Vam jedno neobično, nadam se, ne odviše zbunjujuće pitanje. Što mislite, tko ste Vi zapravo?
Moram priznati da je to za mene jako teško pitanje. Glazbom se bavim već gotovo petnaest godina i nekako je cijeli moj život, sva moja stremljenja, sreća, veselje, vezano uz glazbu i preko nje. Teško mi je vidjeti sebe na način da sam ja jedna osoba kao pjevačica, a netko drugi kada dođem kući. Ipak, priznajem da se u ovim godinama ponekad pitam tko sam, kamo to idem te da ne nalazim baš tako lako odgovore. U zadnjih par godina dosta sam nezadovoljna sobom, svojim spoznajama nekih stvari o životu. To moje nezadovoljstvo možda se događa upravo zbog posla koji radim.
Ovaj posao čovjeka dosta ispunjava, ali i zahtjeva da budeš sav u njemu. On ti, u načelu, daje nekakvu iskrivljenu sliku situacije i stanja tvoga života. Izlazak na pozornicu, ljubav koju pružam svojoj publici i ona meni, energija koju međusobno dajemo jedni drugima je super, ali je i dosta nerealna. U nekim segmentima tvoje samoće, kada toga nema, to ti jako nedostaje. Reći ću vam nešto - još uvijek nisam majka. Mislim da je to kod žene definitivno jedna situacija koja pokazuje drugo lice te osobe. Dakle, još nisam majka, ne znam kako to izgleda, ne znam hoću li u tome pronaći svoje novo lice. To ne znam, i dok se ne dogodi, ništa od toga.
• Smatrate li da su sve dobre, ali i one loše stvari koje nam se događaju u životu naš izbor, ili se tu radi o nečemu drugome?
Kada pogledam unatrag i kada vidim kako su se neke stvari događale, i kako je došlo do njih, teško mogu vjerovati da se tu radi o slučajnosti. Čini mi se da je jedna stvar vodila drugoj, otvarala vrata sljedećoj situaciji, sljedećem događaju. Vjerujem u jedan zacrtani put na koji mi možemo utjecati tako da donosimo pogrešne ili dobre odluke, ali se opet, prije ili kasnije, nekako vratimo na njega. O našoj hrabrosti ovisi kojom će se brzinom sve to odvijati u našem životu.
• Vjerujete li u to da mi sami izabiremo kakve ćemo živote iskusiti?
Sve sam starija, nemirnija i sve se više pitam kamo sve to ide i zašto sam tu. To su pitanja koja me muče zato što me puno stvari veseli, ali me to stanje kratko drži. Želim naći neke stvari u životu koje će me konstantno ispunjavati. Što se tiče reinkarnacije, moram priznati da bi jako voljela sto posto vjerovati u nju. Međutim, dosta sam težak tip u smislu: "Aha, što ti to meni hoćeš reći; daj mi da ja to vidim; je li to tko vidio: je li to tko zna?" Jako sam "zemaljska", realna, i volim opipljive, vidljive stvari. To je, vjerojatno, grozno. Mislim da se mi svi manje-više bojimo smrti, našeg odlaska, i da se s tim teško mirimo. Vjerojatno je onda sretan onaj koji se nađe u svojoj vjeri u taj svoj daljnji put. Još se nisam odlučila u što vjerujem i što bih vjerovala. Kada je riječ o reinkarnaciji, mislim da je čovjeku već dano da putem potomaka, na neki način, obnovi sebe.
• Što mislite, Majo, koji je pravi put do Boga? Kako Vi doživljavate Boga?
U životu ne radim ništa namjerno ili pod nekakvom prisilom, ali mi se čini da prilično živim po nekakvim regulama, da sam, onako, dosta bezgrešna. Iz svega ovoga što sam do sada rekla vidi se da nisam na čisto s mnogim stvarima i teško mi je zbog toga.
• Koristite li neku duhovnu tehniku, npr. yogu, meditaciju...?
Ne, nisam se u to upuštala. Jednostavno nisam imala nikakvu potrebu za tim. Vjerojatno su to tehnike kojima čovjek lakše dolazi do nekakvih spoznaja, do mira u sebi. To je istina, znam to, ali nekako mi se čini da sama trebam pronaći put.
• Majo, što je za Vas prava ljubav? Kako biste je odredili?
Okružena sam, zapravo, s malim brojem ljudi prema kojima osjećam veliku ljubav. Ljubav za mene znači potpuno povjerenje. To je otvoren odnos u kojem nema nikakvih tajni, u kojem mogu biti ono što doista jesam. Isto tako, smatram da je ljubav primanje i davanje bez velikih očekivanja.

Vjerujem u čuda

• Svaki događaj u životu može se smatrati čudom, kao i sam život. Vjerujete li vi u čuda i koliko su ona prisutna u vašem životu?
Da, vjerujem. Volim uočavati neobične situacije i neobičan slijed događaja. Hm, trebala bih ovdje navesti neki primjer da vam to malo pojasnim. Jedno jutro vozila sam se prema aerodromu, slušajući glazbu. U trenutku kada sam stigla na Rotor, čula sam na radiju pjesmu o kojoj sam upravo razmišljala. To isto dogodilo mi se i tog popodneva, na gotovo istome mjestu. Volim uočavati takve nekakve događaje koji su česta pojava u mome životu. Volim povezivati stvari. Ne mislim da su one slučajne, nego da su već zacrtane, da se već znaju. Ponekad, kada mi je zbrka u glavi i kada pomislim, "Bože, sad je kraj, neću se izvući iz ovoga ili onoga", uvijek se dogodi nešto, uvijek se sve nekako riješi. Vjerujem u sudbinu, u zacrtan put, samo mi se čini da ga trebam malo produžiti.  
• Biste li voljeli saznati nešto o Vašim prošlim životima: gdje ste živjeli, što ste radili i tko ste bili?
Bih, i to zato što sam znatiželjna i u svemu tražim neku potvrdu. No, kada bih to doživjela, i kada bih shvatila da sam živjela prije u nekim drugim životima, to me ne bi utješilo u smislu: "Aha, znači to postoji, ponovno ću se roditi"! Sada sam u ovom životu i onog drugog nisam svjesna.
• I za kraj, recite mi koliko je ova Maja danas drukčija u odnosu na onu jučer?
Mislim da sam se jako malo promijenila i to, recimo, od moje sedamnaeste, osamnaeste godina, pa do sada. Bojim se da sam onakva kakva sam i onda bila, da malo mogu utjecati na sebe, a željela bih. Htjela bih u nekim situacijama prema nekim ljudima biti drukčija nego što jesam, ali to ne mogu pobijediti u sebi. Nekad mi je jako krivo što ne mogu svojim iskustvom, koje je iza mene, u poslu i životu brže reagirati, brže planirati stvari. Možda, onako, da ih malo potjeram i brže mijenjam. Nažalost, obično sam ja ta koja trpi i ljude i situacije, dajući im beskrajno mnogo prilika. Ne mogu podnijeti da je nešto prolazno.
Prije dvadesete godine bila sam u jednoj rock grupi. To su bili nekakvi moji počeci. U jednom sam trenutku uvidjela da se trebam iz nje maknuti i naći neki drugi put, jer u njoj za mene više nije bilo napretka. No, do zadnjih atoma snage ostala sam u njoj, jer se užasno vežem za ljude i situacije.
Znate, ne mogu vjerovati da mi nešto što sam toliko voljela i gdje sam dala sebe, sve moje nade i razmišljanja, nakon razdoblja od tri, četiri ili pet godina ne znači toliko koliko mi je značilo u početku. I taj me osjećaj plaši. To mi se događa prema ljudima i svim stvarima oko mene. Jednostavno, muči me prolaznost tih osjećaja. Zašto mi je zbog nečega bilo jako stalo, da bih i umrla za to, a onda, ubrzo, sve se promijeni? A možda sam negdje drugdje mogla te osjećaje izgraditi i održati.
Bojim se novih početaka. Volim konstantne stvari. Volim se izboriti za neku stvar do kraja, jer čemu inače sva moja uvjerenja i sva moja vjera.