Zastoji na putu duhovne evolucije

Laslo Pinter

Srijeda, 20.02.2008

Prošli sam put najavio da ću u ovom broju opisati specifične zastoje koji se mogu pojaviti na putu našeg duhovnog sazrijevanja. Također, opisao sam glavne faze ljudske duhovne evolucije, te sam u osnovnim crtama predstavio Ken Wilberovu mapu duhovnog razvoja koja obuhvaća glavne faze duhovne evolucije. Postoje tri glavne etape duhovnog razvoja. Prva je pred-osobna etapa u kojoj se kroz više podfaza razvija ljudska osobnost. Druga je osobna etapa kroz koju naša ljudska osobnost sazrijeva do svoje krajnje zrele odrasle faze. Treća je nad-osobna etapa u kojoj kroz nekoliko podfaza nadrastamo ograničenja vlastite osobnosti kroz sjedinjujuća iskustva s duhom. Naveo sam i to da je tok energije-svijesti kroz prvu polovinu našeg duhovnog razvoja usmjeren primarno prema našem ostvarenju sebe u vanjskom svijetu, što je Ken Wilber nazvao vanjskim lukom razvoja, dok je u drugoj polovici duhovnog razvoja tok energije-svijesti sve više usmjeren prema unutra, tj. prema ostvarenju našeg unutrašnjeg duhovnog potencijala (tu polovicu je K.Wilber nazvao unutrašnjim lukom razvoja). Tok toga razvojnog procesa je prirodan, odvija se iznutra i njime upravlja naša duševna srž, naše više ja. Naše vanjsko ja, centar naše svijesti o sebi, tj. naš ego, nikako nije stvaralac tog procesa; on u idealnom slučaju pomaže i usklađuje se s procesom duhovnog razvoja koji se iz dubine duše pojavljuje kao dubinska duševna struktura ili arhetipska konstelacija. Kada naš ego (tj. mi) nije voljan pratiti prirodni tok našeg razvojnog procesa, koji kao pulsacija energije-svjesnosti iz dubine naše psihe dopire u naše vanjsko ja, tada zaustavljamo vlastiti duševni razvoj. Taj proces nesvjesnog opiranja toku pulsacije iz naše srži ne samo da onemogućuje daljnji duševni razvoj, već ga i izobličava. Ovisno o intenzitetu i vrsti izobličenja, ti zastoji mogu biti manje ili više štetni za naše psihičko i fizičko zdravlje. Naš životni zadatak je da prepoznamo zastoje koje smo nesvjesno stvorili, te da ih rastvorimo kroz proces samoosvještavanja, samoprihvaćanja i samopročišćenja. Da bismo u tome uspjeli, bitno je prepoznati na koji smo način stvorili zastoje u svome biću. Taj proces prepoznavanja počinje samopromatranjem, čime pokrećemo unutrašnji razvojni luk. Da bi taj proces samopromatranja mogli izvesti pravilno, predlažem da koristite sve tri Pathwork (u oglasu na desnoj stranici imate osnovne informacije o Pathworku) metode koje vam u tome mogu pomoći: 1) samopromatranje kroz kontemplaciju i meditaciju, 2) pomoć terapeuta, tj. osobe profesionalne pripremljene za pomoć u samopromatranju, 3) obraćanje božanskom principu višeg ja za pomoć, snagu i inspiraciju kroz molitvu. Zastoji u vlastitom duševnom razvoju Sada bih opisao glavne zastoje na koje nailazimo u vlastitom duševnom razvoju, kao i razloge njihova nastanka. Postoji više mapa duševnih zastoja, a ovdje ću iznijeti mapu koju osobno koristim i koja je sinteza mape Kena Wilbera, te Core Energetske mape koju sam naučio od svojih učitelja, Siegmara Gerkena i Rolfa Steinera. Zastoj može nastati u bilo kojoj etapi i/ili podfazi spomenutih triju glavnih etapa duhovnog razvoja. Svaki zastoj ima svoja specifična obilježja koja su uočljiva u psihi, tijelu i energetskom polju osobe. Ta se obilježja formiraju ovisno o životnoj dobi i vrsti traume koju osoba doživi, te o reakcionom obrambenom mehanizmu koji osoba stvara i kronično zadržava u svom sistemu, blokirajući tako prirodni tok životne energije iz srži bića. Vjerujem da su trauma i obrambeno iskrivljenje koje stvorimo stariji od ovog života koji sada živimo. To bih uvjerenje potkrijepio činjenicom da svako novorođenče vrlo brzo nakon rođenja pokazuje svoj specifični bazični karakter, koji se očituje u pulsacijama kroz veću ili manju tjelesnu živahnost, plačljivost, potrebu za dodirom, hranom i spavanjem. Smatram da je dobar dio te specifične živosti novorođenčeta povezan s obilježjima njezina postojanja koje je prethodilo ovom životu. Na materijalnoj razini, na tu živost, također, utječe i genetski materijal naslijeđen od roditelja i predaka. Traumatsko iskustvo može biti bilo koja snažna neugodna senzacija koju dijete doživi od embrionalne faze, preko djetinjstva i odrastanja, pa nadalje kroz cijeli život. Čim je taj poremećaj nastao ranije, i čim je snaga neugodnog podražaja bila jača, veća je kontrakcija i kronična obrambena reakcija organizma. U embrionalnoj fazi može doći do oštećenja kroz genetski materijal roditelja, kao i kroz krvotok ili psiho-energetski sistem majke. U prvim tjednima života, trauma može snažno raniti psihički i energetski sistem djeteta; u tom razdoblju nastaju traume kroz koje dijete rascijepi dio svoje svijesti od ostatka psihe, što u Core Energetics nazivamo shizoidnom obranom. Takva je osoba kasnije u životu sklona odvajanju od stvarnih osjećaja te bježi u svijet mašte. U sljedećem razdoblju, koje završava negdje oko sredine treće godine, traume su uglavnom vezane za nepravilno emocionalno i fizičko hranjenje djeteta, te ostavljenost i zapuštenost koju dijete može doživjeti od strane roditelja, tako da dijete kroz život stalno traži nekoga tko će se o njemu/oj brinuti. Takva trauma stvara tzv. oralni obranu - osoba kao da hoda kroz život tražeći roditeljsku energiju od drugih, koji pak mogu takvo ponašanje doživjeti kao energetsko “isisavanje”. Nakon toga slijedi razdoblje do pete godine kada dijete na osjećaj manipulacije i izdaje reagira ponosom i dominantnim stavom, kojim želi reći roditeljima: “Neću ovisiti o vama, neću vas više trebati, stavit ću se u dominantan položaj iznad vas i vi ćete na kraju trebati mene”. Takva vrsta emocionalne boli i djetetove obrambene reakcije stvara tzv. psihopatsku obranu. U istom razdoblju može nastati i druga vrsta traume. Ona je vezana uz stalnu, pretjeranu kontrolu svih djetetovih aktivnosti i potreba, kojom roditelji (prvenstveno majka) slome djetetovu samovolju te takva osoba kasnije u životu guta sve u sebe, nesposobna da jasno izrazi svoje nezadovoljstvo i bunt. Ona hoda svijetom cijelo vrijeme gunđajući sebi u bradu i ničime nije u potpunosti zadovoljna, u ničemu ne nalazi pravo olakšanje i rasterećenje, jer je puna neispoljenog protesta i agresije. U Core Energetics tako formiranu obrambenu reakciju zovemo mazohističkom obranom. Zadnja obrambena formacija, koju nazivamo krutom obranom, nastaje u periodu djetinjstva od četvrte godine pa sve do puberteta, a povezana je s boli koju dijete doživi od roditelja (prvenstveno oca) kroz prezir, odbacivanje njegovih/zinih autentičnih osjećaja i seksualnog nagona koji se upravo u tom razdoblju i formira. Dijete kroz to odbacivanje počinje potiskivati i kontrolirati vlastite stvarne osjećaje i nagone te se čitav tjelesni, energetski i psihički sistem ukruti i “otvrdne”. Osoba je većinom uspješna u životnim ambicijama, ali je nesposobna dublje se povezati sa svojim stvarnim osjećajima i potrebama. Svaka od ovih pet karakternih obrana ima svoja specifična obilježja na svim razinama osobnosti: tjelesnoj, emocionalnoj, mentalnoj, voljnoj i duhovnoj, a svaka od tih razina ima i svoja energetska obilježja. Ovo je najsažetiji opis specifičnih zastoja koje je svatko ljudsko biće moglo sresti na putu formiranja svoje osobnosti. Svaka osoba je u vlastiti obrambeni sistem ugradila nešto od većine ovih opisanih obrana - neke su obrane skoro nezamjetljive, dok su druge očite. Tek kroz osvještenje i proradu vlastitih zastoja uzrokovanih karakternim obranama, osoba može sazrijeti i dovršiti ono što Ken Wilber naziva vanjskim lukom duhovnog razvoja. Međutim, kroz pročišćenje i dovršavanje vanjskog luka, osoba postupno sve više zalazi u unutrašnji luk vlastitog duhovnog razvoja, gdje se susreće sa suptilnim otporima ostataka vlastitih obrambenih karakternih formacija, koje je i nadalje mogu ograničavati u njezinom daljnjem razvoju koji sada sve više ide u smjeru sjedinjenjenja s vlastitom božanskom esencijom. Dakle, u ovoj silaznoj krivulji prema unutra, prema duhu, ego osobe postaje sve transparentniji i fleksibilniji, zadržavajući istovremeno osjećaj unutrašnjeg integriteta i zdravih granica kojima ne stvara niti ovisnost niti kruto odbacivanje drugih. Takav je ego sve više spreman na postupno sjedinjavajuće iskustvo sa svime što ga izvana i iznutra okružuje. Spreman je za iskustvo neosobnog prepoznavanja istosti u svemu što postoji, kao i na ponovnu kontrakciju u vlastite osobne granice. U narednom ću članku pisati o načinima razgradnje ovih opisanih zastoja koji sprječavaju naš duhovni razvoj.

Zadnja Promjena ( Četvrtak, 18.03.2010 )