Za ovaj sam broj najavio tekst o važnosti orijentacije i mapiranja vlastitog duhovnog puta. Zbog obuhvatnosti teme samo ću u najkraćim crtama opisati tu mapu. Pod mapom duhovnog puta podrazumijevam svijest o etapama duhovnog razvoja kroz koje je ljudski rod koračao i kroz koje još korača na svom putu duhovne evolucije. Ta je evolucija globalna i individualna. Globalna je u smislu da se čovječanstvo njome nesvjesno kretalo od svojih prvih početaka te će se nastaviti kretati tom spiralom evolucije sve do vlastitog evolucijskog maksimuma koji može postići ovdje na zemlji.

Individualna je na način da svatko tko se rodi na zemlji nesvjesno prolazi kroz određene etape te iste evolucijske spirale.

Duhovno najzreliji ljudi od davnina su bili svjesni određenih etapa tog duhovnog razvoja. Duhovna učenja starih tradicija još prije nekoliko tisuća godina počela su izrađivati vlastite mape. Drvo života sa svojih deset sefirota predstavlja jednu takvu mapu duhovne evolucije. Sistem čakri iz indijske tradicije drugi je takav primjer. Razvojem psihologije u zadnjih 150 godina došlo se do novih uvida u ljudsku dušu, a samim time i do novih mapa duhovnog razvoja.

Dubinska psihologija, koja je nastala nakon Freudovih otkrića, po prvi je puta u našoj duhovnoj evoluciji uvidjela važnost doživljaja iz ranog djetinjstva na kasnije formiranje karaktera i životnu sudbinu osobe, čega stare tradicije i njihova duhovna učenja nisu bili dovoljno svjesni. Tako su mapi duhovnog razvoja dodani bitni detalji vezani uz razvoj i poteškoće u ranoj dječjoj dobi.
Istaknuti američki mislilac, Ken Wilber, analizirajući veliki broj dosad nastalih duhovnih mapa, izradio je jednu od najpotpunijih mapa duhovnog razvoja iz koje sam izdvojio nekoliko najbitnijih pojmova kroz koje ću pojednostavljeno objasniti pitanje duhovnog razvoja.
Pojednostavljeno gledano, tri su glavne razine ljudskog duhovnog razvoja:

1. RAZINA - Pre-osobna (prepersonalna) - pre-egoička
Svi smo se rodili u prvoj, pre-personalnoj razini svijesti, ali ne uspije svatko dosegnuti drugu, zrelu personalnu razinu. Određeni broj pojedinaca (zasada još u manjini) dospije do zrele osobne razine, a tek rijetki počinju nadrastati drugu i zađu u treću, nad-osobnu etapu duhovnog razvoja.
Kao što je vidljivo iz gornje tabele, 1. razinu karakterizira nesvjesna egocentričnost tj. osoba nije svjesna vlastite centriranosti na sebe. Naravno, 1. razina ima puno podrazina - od potpune nesvjesnosti novorođenčeta do postupnog osvještavanja vlastite centriranosti na sebe u kasnijim etapama. U ranoj dječjoj dobi mi se identificiramo s onim što nas okružuje i što najviše zaokuplja našu pažnju. U početku beba zamjećuje događaje, ali ne i sebe kao odvojeni entitet. Tek u narednoj etapi 1. razine beba postaje svjesna drugoga, njena svijest postupno izlazi iz blaženog nesvjesnog jedinstva sa svime što je okružuje. U ovoj etapi beba i dalje nema pravu svijest o drugome, to stanje je pre-osobno i beba majku i dojku doživljava kao neku vrstu magičnog produžetka sebe, koji ima moć ispunjenja svih bebinih potreba. Dijete u toj fazi nema kontrolu nad vlastitim tijelom; kontrolu prvo stječe kroz usta, voljno ih pokrećući u potrazi za hranom tj. majčinom dojkom. Dijete postupno ovladava svojim tijelom i glasom, kroz puzanje i mrmljanje uči hodati i govoriti. S vremenom uči razlikovati sebe i svoje tijelo od okoline, polako napušta simbiozu s majkom i ulazi u etapu odvajanja od nje. U ovoj fazi započinje istraživanje okoline, a paralelno s time i nesvjesna identifikacija s vlastitim tjelesnim nagonima i užicima. Slijedi identifikacija s govorom i jezikom koje dijete govori. Kroz govor slijedi čitava nova etapa razvoja razuma i mentalnog aparata. Od prijašnjeg razumijevanja koje se zasnivalo na slikovno-magičnom načinu gdje je dijete bilo zaokupljeno gledanjem povezanim a bazičnim tjelesnim senzacijama ugode i neugode i nesvjesnom stopljenošću sa svime što se zbivalo u okolini, u novoj etapi prelazi na razumijevanje koje je vezano za govor. Slike svijeta koje je promatralo dobivaju svoja imena, djetetova pažnja više nije vezana samo za trenutne slike i tjelesne senzacije, već je dijete može odvojiti i vratiti se na prošlost, može pitati roditelje zašto se nešto dogodilo tako kako se dogodilo, može na novi način razumijeti svijet oko sebe. Ta etapa razvoja jezika omogućila je razumijevanje i djelovanje u linearnom vremenu gdje postoji jasan osjećaj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, omogućila je odvajanje od trenutačnih zaokupljenosti tjelesnim nagonima i potrebama kojima je dijete zaokupljeno ka logičkom planiranju budućnosti koje karakterizira odraslu dob.
Dakle, kroz kratak prolazak kroz prvu razinu prema drugoj, možemo vidjeti da se razvoj kretao od preverbalnog, tjelesno-nagonskog, prema zrelijem emocionalnom, mentalnom i verbalnom.

2. RAZINA - Osobna (personalna) - egoička
Kroz drugu razinu nezreli ego tj. naš doživljaj sebe, postupno sazrijeva do svoje najviše zrele ego faze. U zreloj ego fazi osoba je u velikoj mjeri ovladala vlastitim nagonima, kao i svojim linearno-praktičnim i apstraktno-kreativnim mišljenjem. Ovladala je i vlastitim narcizmom jer svoje bližnje, svog partnera, djecu i prijatelje ne doživljava kao nekog tko bi trebao služiti zadovoljenju njezinih potreba, već ih doživljava ravnopravnima sebi. Ovladala je i zadnjom preprekom egocentrizma 2. faze te i pripadnike drugog roda, drugog naroda ili druge rase doživljava kao ravnopravne sebi. Taj doživljaj nije samo mentalan, već i duboko emocionalan. U zreloj ego fazi razvoja ljudska svijest je sposobna za duboku introspekciju, unutrašnji duhovni svijet se sve jasnije očituje pred sviješću osobe te je ona spremna za veliki zaokret. Dotada je smjer razvoja svijesti tekao prema vanjskom svijetu, obrazovanju, poslu, nalaženju partnera, potomstvu, materijalnom blagostanju, društvenom utjecaju, a sada vanjski ciljevi postupno bivaju zamjenjeni unutrašnjima. Pitanje “tko sam ja?” sada se više ne lijepi samo za uspjehe i neuspjehe u našim vanjskim ostvarenjima, već se usmjerava prema unutrašnjem svijetu. Ta usmjerenost na unutrašnjost podrazumijeva sposobnost da sami sebe promatramo i taj je promatrač kojega razvijamo sve više sposoban sagledati svoje tjelesno-nagonske reakcije, svoje osjećaje, misli i namjere na integralan način. To unutrašnje usmjerenje u prijašnjim fazama često služi kao bijeg od svakodnevnih problema i neuspjeha i zbog toga može biti štetno. Primjerice, osoba ne može riješiti problem vlastite materijalne egzistencije, ne može naći posao ili ne želi raditi posao koji joj se nudi, već bi nešto puno primamljivije, a nije sama dovoljno zrela da to i ostvari. Tada osoba može bježati u lažnu duhovnost, na primjer, otići u neku duhovnu grupu gdje neće sama morati riješiti te životne zadatke. Tada je život u toj zajednici vrsta regresije i povratka na dječji način funkcioniranja gdje zajednica kao “velika majka” preuzima zadatak te osobe na sebe, i zadovoljava njezine bazične potrebe za krovom nad glavom, hranom i emocionalnom sigurnošću, pritom joj omogućavajući izbjegavanje odrastanja, osamostaljivanja i daljnjeg razvoja.

3. RAZINA - Nad-osobna (transpersonalna) - trans-egoička
Ako je osoba uspjela dozrijeti do vlastite, autentične zrele ego razine, do koje, kao što sam već spomenuo, dozrijeva samo manji postotak ljudi današnjice, tada je ta osoba spremna zakoračiti u zadnju, transpersonalnu ili nadosobnu razinu. Nadrastanje stare razine svijesti u svakoj etapi osobu često dovodi u krizu. Osoba u ovim nadosobnim razinama postupno uči prepuštanje unutrašnjem duhovnom vodstvu i postupnom sjedinjenju s jedinstvenim izvorom svega, koji zovemo različitim imenima: Bogom, Apsolutom, Svjetlošću ili Prazninom.

Osnovna karakteristika ulaska u tu etapu duhovnog razvoja je da osoba polako postaje sposobna “rastopiti” vlastitu identifikaciju sa svojim tijelom i umom, kroz iskustvo sjedinjenja s nečim većim i širim od sebe. U ovoj se etapi mora nadrasti u djetinjstvu naučena vještina odvajanja od praiskonskog i simbiotskog jedinstva s materijalnim svijetom i majkom, vještina koja nam je omogućila razvoj i individuaciju u autentično i samostalno ljudsko biće. Ponovno se na višoj razini moramo naučiti sjediniti, ovaj put sa svijetom koji nas unutra očekuje.

To je progresivno umijeće prepuštanja unutrašnjem vodstvu, kontemplativnom doživljaju širenja i sjedinjavanja s onim što nam duh donosi, kao i naknadnog vraćanja iz tih područja ili stanja u svakodnevnu osobnost.

Sve ove razine i podrazine duhovnog razvoja izviru iz naše duše, one su urođene duboke strukture ili arhetipovi unutar naše duše koji, kada smo spremni, izviru u svom prirodnom redoslijedu, a mi ih upotpunjujemo ili aktualiziramo kroz vlastiti život. Mapa duhovnog razvoja je, zapravo, iscrtavanje tih urođenih dubokih psihičkih struktura. Korištenje te mape može nam pomoći da prepoznamo i upotpunimo vlastiti duhovni razvoj ili da prepoznamo etape koje nismo dovršili te da ih sada, kroz duhovnu praksu specifičnu za svaku etapu, uspijemo dovršiti.