Razgovarala: Mirjana Vukelić-Šubarić

Razgovarali smo s Reneom Medvešekom, glumcem i redateljem Zagrebačkog kazališta mladih.
Životni i umjetnički put Renea Medvešeka kreću se u istom smjeru. U kazalištu on je glumac i redatelj koji istražuje i pronalazi putove duhovne komunikacije i kao takve prenosi ih publici. Isto to on čini i u životu, održavajući svakodnevno, kako on to kaže, kratak susret s Biblijom, vjerujući svim svojim srcem u dobar kraj svega.
• Kao glumca i kao redatelj živite tuđe živote, odlazite u neka druga vremena i prostore. Recite nam, Rene, kako je to živjeti tuđe živote a onda se nakon toga vratiti u svoj svijet i živjeti svoj život?
Ne znam koliko je riječ o življenju tuđih života. Mislim da se tu više radi o nekom duhovnom iskustvu koje prolazite radeći na nekoj ulozi. Teško je reći u kojoj je mjeri to susret s nepoznatim, skrivenim, podsvjesnim stranama vlastite osobnosti, a koliko pitanje nekakvog duhovnog putovanja ili susreta s duhom onoga koji je te komade pisao, ili sa samim duhovima tih osoba koje igrate. Meni osobno, to iskustvo traženja bilo je vrlo dragocjeno. Tražeći između tih različitosti, između sebe i svojih nekih karakternih osobina i onih koje su imala pojedina lica koja sam glumio, otkrio sam da postoji zajednički nazivnik, bez obzira koga vi igrate, koji je nepromjenjiv i čini jezgru osobnosti. Takvo glumačko iskustvo bilo mi je vrlo dragocjeno za daljnja duhovna istraživanja.
• Ako pođemo od pretpostavke da u svemiru nema slučajnosti i da je svatko od nas rođen na Zemlji iz određenih razloga, što nam možete reći o tome zašto ste tu?
Svatko od nas je tu zato da bi bio ono što jest, da bi ostvario to putovanje prema “sebi”. To nije tako lako. Kada ostvari svoje putovanje, onda to stanje samo po sebi donosi i odgovor na vaše pitanje.
• Za mnoge od nas molitva je razgovor s Bogom, naše iskazivanje zahvalnosti i ljubavi. Kako Vi doživljavate molitvu i što ona za Vas znači?
Molitva je u prvom redu dio upravo spomenutog putovanja i usredotočenja vlastite osobnosti da bi se uspostavio odnos s Bogom u obliku Jednote. Ona je stalni pokušaj ili želja da se čovjek uvijek ispočetka vrati na vlastito ishodište. U ovome slučaju, kada ja govorim o tome, onda mislim na Boga Oca svih ljudi, dakle, na ono što je suština moga bića. Taj povratak je glavni sadržaj molitve, a mjera u kojoj to čovjek uspije tijekom molitve ostvariti, predstavlja i njezinu svrhu i uspješnost.
• U Bibliji se govori o anđelima kao Božjim poslanicima koji su ljudima prenosili Božju volju. I u mnogim drugim svetim spisima spominju se bića koja ljudima pomažu od kada je svijeta. Tko su za Vas anđeli i imate li Vi svoga anđela čuvara?
Vjerujem da imam svoga anđela čuvara. Ne samo da vjerujem, nego sam tu pažnju, to čuvanje i neku vrstu vođenja kroz vlastiti život i kroz razne situacije koje su od mene zahtijevale oprez i odluke, osjetio ne jedanput. Međutim, sve što ja mogu reći o tome je da je riječ o duhovnim bićima jednog višeg reda. Nemam nikakvih iskustvenih susreta s anđelima, tako da ne mogu na taj način svjedočiti o njima. Ipak, da su oni tu, jesu.
• Danas se puno govori o besmrtnosti duše, životu nakon života, reinkarnaciji... Kako gledate na reinkarnaciju i jeste li razmišljali o njoj?
Da, jesam. Ne mogu reći da nisam, ali danas, nakon svih razmišljanja koja sam prošao i određenog duhovnog sazrijevanja, nemam o tome više nikakvo mišljenje. Ne mislim da je reinkarnacija put kojim se bića doista ostvaruju. Vjerujem da je to puno više pitanje osobnosti koja je kao takva zamišljena, stvorena i traje u raznim oblicima pojavnosti - materijalnim i duhovnim. Privremeno, materijalno je ovdje, a zatim ta ista osoba s imenom i prezimenom nastavlja svoj život u duhovnom smislu i nakon smrti.
• Koristite li neku duhovnu tehniku kako biste pobjegli od svakodnevnice ispunjene stresovima?
Da, i sve to u sklopu onoga što sam maloprije spomenuo kao molitvu. S obzirom na vrijeme koje čovjek odvoji na molitvu, na stanje u kojemu se nalazi, ponekad je meditacija ili šutnja, a ponekad je riječ i govor onaj idealni oblik koji vas dovodi do usredotočenja vlastitog bića. Nemam nikakvih tehnika koje baš redovito prakticiram kao nekakvo pravilo ili obavezan dio dana, nego je to sve ono što sam kroz iskustvo upoznao i osjetio da na neki način djeluje. Tu ima nekih tjelesnih vježbi i meditacije. Jedino što svakodnevno održavam to je kratki susret s Biblijom. To je nešto od čega se ne odvajam.
• Što mislite o alternativnoj medicini, recimo, liječenju kristalima, ljekovitim biljem, eteričnim uljima, bioenergijom...?
Posljednjih deset, petnaest, dvadeset godina, ponuda je na tržištu postala toliko velika da je teško razlikovati gdje su motivi novac, a gdje iskrena i prava pomoć. Ali, sasvim sigurno vjerujem da je ova civilizacija sklona tome da zanemari jedan cjelokupan niz pristupa koji se nameću iz same prirode. Uvjeren sam da u tim alternativnim pristupima oni vjerodostojni, koji se nalaze na duhovnom putu poniznosti i promatranja prirode i čovjeka, nalaze načina da prirodi i ljudima pomognu i da ih liječe na neposredniji i djelotvorniji način od onih koji to čine isključivo kemijskim i mehaničkim zahvatima.
Danas u medicini dolazi do silnih specijalizacija koje zanemaruju uzročno-posljedične veze u samom organizmu. Sigurno da se masu toga što se očituje tjelesno može liječiti psihički, i obrnuto. Međutim, eksperimenata u tome smislu ima vrlo malo i ima malo vjere. Mislim da je tu u pitanju ne samo način života, već i jedan vrlo pragmatičan i pozitivistički pristup životu u kojemu je cijela duhovna strana zanemarena i smatra se nebitnom. Dakako, bolesnih ljudi je uvijek bilo, ali duhovna bolest koja nas sada zahvaća dovodi u pitanje opstanak društva. Upravo zbog toga smatram da je velika šteta što se, a to je zapažanje na osnovi mog uvjerenja, kršćanstvo na ovim prostorima, na kojima je ono u biti tradicijsko i baštinjeno, ne prepoznaje kao duhovni put i kao duhovna baština koja doista može ponuditi zdravu i pravu podlogu za duhovni život.
• Koliko Vaš duhovni život ima utjecaja na Vas kao redatelja?
Duhovni život mi je na neki način omogućio ostanak u poslu, jer bez duhovne dimenzije nisam imao dojam da on više ima smisla. Moje obraćanje koje sam doživio kroz posao, neki gubici, pa onda i neka vlastita pronalaženja, omogućila su mi da se kazalištu vratim s vjerom i željom da u njemu potražim i istražim put duhovne komunikacije. Što mi, zapravo, razgovarajući preko umjetničkih djela možemo jedni drugima pružiti? Da li nužno moramo jedni drugima držati ogledalo upozoravajući se da smo nekakvi grozni, opaki, ili možemo pokazati i neke duhovne stvarnosti koje nam mogu biti primjer kako se osloboditi iz svega onoga što nas koči i u što smo okovani? Utoliko je danas za mene to temelj smisla bavljenja ovim poslom. Izvan toga je to trgovina i način preživljavanja, a mislim da ovaj oblik rada zaslužuje i traži više.

Teško je suditi o drugima

• Kako bi po Vašem mišljenju trebao čovjek danas živjeti da bi bio u skladu s prirodom i ljudima koji ga okružuju?
Život bez vjere meni je nezamisliv u okruženju u kakvom živimo i s obzirom na perspektive koje su nam u tom materijalnom svijetu na raspolaganju. Ne znam kakav bih ja to čovjek ili nadčovjek morao biti da dođem do ideje kako na neki način utjecati i nešto sam izmijeniti. U dobar kraj svega mogu vjerovati svim svojim srcem i tako biti njegov sudionik. Dakle, moj život neka bude, mojom vjerom, zalog dobroga kraja. Mislim da je to nešto što je odlučujuće za biti ili ne biti, živjeti ili ne živjeti u pravom smislu te riječi.
S druge strane, jako je teško suditi o drugima. Nije lako ni vlastitu vjeru očuvati, jer ona je nešto o čemu mi možemo sada razgovarati, ali pitanje je hoćemo li je moći sačuvati i vi i ja ako je imamo ovoga trena. Mislim, mi je želimo imati, ali koliko o tome govoriti, koliko se čovjek još može dati? Zato, kada govorim o vjeri i mojim uvjerenjima, nemoguće je zaobići Isusa, njegov život i postojanje kao primjer, kao dodirnu točku zemlje i neba. Svima nama on može i treba biti uzor u onom smislu u kojem je vjerom prokoračio kroz zastor smrti u nebo. Mislim da su reinkarnacija i Isusov put nespojivi. U reinkarnaciji postoji napredovanje, imate prilike... Ovo je doista jedan put kojim ste postavljeni pred odluku odabira između dobra i zla. Nema ponovnog pokušaja. On je jedan, vaš put je jedan, i vi se za njega odlučujete u svakom trenutku svoga života. Ići ćete njime i nakon smrti. Nećete se ponovno vraćati na neku startnu poziciju u nekom drugom obliku. Nema kazne te vrste. Čovjek ostaje sa svojim odlukama i sa svojom osobom koju može neprekidno mijenjati i popravljati.
Oprost je beskonačan i ljubav Očeva je isto tako beskrajna. Uvijek vas je spreman primiti kao sina koji se izgubio. Na neki način, i to su preobrazbe duha, ali ne u nekom materijalnom smislu, nego je to jedna izgradnja svega onoga što smo nakupili od navika i nevolja da bismo se čistili i postali čovjek s velikim “Č”.
• Za kraj nam recite nešto o Vašoj predstavi “Brat magarac”.
Riječ je o predstavi koja nije biografija Sv. Franje, a opet je na neki način temeljena na njegovom životu, uvjerenjima i načinu slijeđenja Krista životom i djelom. Odlučio sam se progovoriti o nekim duhovnim spoznajama, koristeći njegovu biografiju možda najviše stoga što je on na jedan čudesan, slikovit i vrlo osoben način povezao pitanje duhovnog i svjetovnog. Posebno, recimo, problem toga da smo stalno skloni sve na neki način izolirati, pa onda, kada se posvetimo duhovnom u toj mjeri, odbacujemo svijet da od njega bježimo, zaziremo, i obrnuto. Ako se posvetite Franjinom životu, onda ćete vidjeti da njegovo siromaštvo i poniznost proizlaze iz same ljubavi prema Bogu i čovjeku. Mislim da su to vrijednosti koje ne mogu nikoga odbiti. Zato mi je drago da sam se u to upustio.
Moram priznati da sam se bojao hoću li biti dostojan teme i sadržaja, hoćemo li ga mi znati prikazati tako da on bude današnjoj publici zanimljiv, a da sadrži sve duhovne vrijednosti koje ima. Međutim, povratne informacije su vrlo dobre kako od strane kritike, tako i od publike koja predstavu rado gleda i iz nje odlazi vedra i obnovljena.