Shiatsu je oblik energetskog rada pri kome dvoje ljudi stupaju u jednu komunikaciju koja je taktilna. Terapeut i primatelj tretmana stupaju u jedan energetski dijalog posredstvom medija pritiska i dodira. Dodir i pritisak mogu izazvati širok spektar osjećaja, kako pozitivnih, tako i negativnih (ugodnih i neugodnih). Komunikacija putem dodira/pritiska važna je za ljudsku vrstu i prethodila je verbalnoj komunikaciji, ali je kroz ljudsku evoluciju postupno potiskivana.

Zapadne kulture sklone su uveličavanju verbalne komunikacije i minimaliziranju važnosti dodira i pritiska. Na Istoku, srećom, zahvaljujući raznim vrstama energetskih masaža, važnost dodira ostaje prisutna i cijenjena.

Već starogrčka filozofija razlikuje dvije vrste spoznaje - nižu spoznaju putem raznih osjetila, i višu, umnu spoznaju. Ta sklonost razdvajanju i kategoriziranju nastavlja se kroz cijelu zapadnu povijest. Bitnu ulogu u tom “izostanku” dodira odigralo je kršćansko učenje o tijelu kao izvoru grijeha, i o razlici tijela i duše. Nasuprot takvim učenjima, istočnjački šamani i iscjelitelji proučavaju tijelo i dolaze do zaključka da je ono prožeto mrežom energetskih kanala kojima teče energija. Upravo je taj zaključak i osnova tisućuljetne tradicije istočnih masaža. Postoje, dakle, bitne razlike u mentalitetu istočnjaka i zapadnjaka, a one su uzrokovane prvenstveno zemljišnim smještajem i klimom. Istočni su krajevi pogodniji za zemljoradnju; zemlja je plodnija, a klima je ugodnija i blaža. Bavljenje zemljoradnjom podrazumijeva proučavanje zakonitosti zemlje, ciklusa godišnjih doba, poštovanja prirode i suradnja s prirodom. Trebamo, dakle, uvidjeti kako smo mi samo jedan dio prirode, pa naš odnos spram zemlje treba biti ravnopravan i partnerski.

U Europi je teren siromašniji i klima je grublja, što je uzrokovalo fokusiranjem na stočarstvo, s pripadajućom mesožderskom dijetom, te jedan nomadski način života. Sve to je rezultiralo stalnim sukobima oko boljih ispaša i jednim agresivnim mentalitetom čiji je nazivnik dominacija. Posljedice takvog pobjedničkog pristupa danas su vidljive i pitanje je da li ih je uopće moguće sanirati.

Zapadnjački pristup

Proučavajući prirodu zapadni znanstvenik uvodi sljedeće kriterije:

            Objektivnost (isključivanje subjektivnosti).

            Logičko načelo analize - raščlanjivanjem u sastavne dijelove.

To znači da je proučavani objekt u zbilji samo zbroj sastavnih dijelova. Objekt se pri tome, dakako, proučava izoliran od svog prirodnog okruženja. Na tim temeljima nastaje i zapadna medicina, koja zaključke o načinu rada ljudskog tijela dobiva putem seciranja mrtvog tijela. Takvim pristupom gubi se iz vida međusobna povezanost i cjelovitost tijela. Također, zapadne terapije ‘raščlanjuju’, jer se temelje uglavnom na kirurgiji (koja uklanja ono što ne valja), na davanju lijekova, te na bolnim manipulacijama na ljudskom tijelu. Farmaceutska industrija je dobar biznis, no, velik dio lijekova stvara ovisnost uz istovremeno povećanje lijenosti tijela da ono samo stvori, na prirodan način, one elemente koji mu nedostaju.

Istočnjački pristup

Za razliku od ovoga pristupa, Istok preferira:

            Subjektivnost.

            Logičko načelo sinteze, čiji je rezultat holistički pristup.

Čovjek je sastavni dio prirode i kao takav podliježe pod iste zakonitosti koje se zbivaju u prirodi. Ista energija kojom zrači sav svemir, prisutna je i u čovjeku. I kao što je sve u prirodi u neprekidnoj mijeni, tako se i naše tijelo neprekidno mijenja. Krv i energija neprestano kruže našim žilama i meridijanima, naši unutarnji organi neprekidno rade i svaki dio nas povezan je s ostatkom tijela. Svatko od nas je jedinstven i neponovljiv, unatoč brojnim sličnostima i karakteristikama koje su nam zajedničke.  Polazeći od tih postulata, istočnjačke medicine njeguju pristup subjektivnog i individualnog pristupa. Za istočnjake je bolest stanje smanjene ili zaustavljene protočnosti energije kroz tijelo, a terapija se sastoji u prepoznavanju mjesta zastoja energije i ponovnog poticanja protočnosti putem neke od terapija. Unutarnji organ ili meridijan u kome energija stagnira nemoguće je pronaći uključivanjem nekog sofisticiranog uređaja, budući da oni ne mogu ‘osjećati’. Prepoznavanje tih područja je moguće samo empatiziranjem terapeuta s pacijentom, a u slučaju shiatsu-a, to znači uspostavom taktilne komunikacije. Cilj shiatsu-a i srodnih metoda Istoka je potaći moć za samoiscjeljenje, a u tu je svrhu važno razviti vrlinu suosjećanja.

Tu je vidljiva bitna uloga budizma koji je poslužio kao posrednik pri migraciji znanja iz sustava TKM iz Kine u Japan. Budizam, kao filozofsko-religiozni sustav, pri svojoj ekspanziji iz Indije preko Kine u Japan, imao je potrebu za učinkovitim, ali i jednostavnim terapijama, koje su trebale pomoći kako oboljelim redovnicima, tako i bolesnom lokalnom stanovništvu na koje su nailazili. Učinkovitost koju su tražili našli su u masaži kože i mesa, kako se ova tehnika spominje u knjizi “Kanon unutarnje medicine žutog cara”.

Budizam i znanja iz kanona TKM međusobno se nadopunjuju, a u toj izmjeni liječnici nalaze korist u meditaciji čiji je cilj održavanje stanja budnosti i pažnje, te dovođenje uma iz stanja zbrkanosti u stanje usredotočenosti, što je pri energetskom radu od velike važnosti. Liječnici koji meditiraju puni su blagonaklonosti prema pacijentu, te su tjelesno, mentalno i emotivno prisutni za cijelo vrijeme trajanja tretmana. Ta prisutnost rađa povjerenje i otvaranje, te omogućuje energetski dijalog i interakciju.