Umiranje i smrt u našem su društvu gotovo tabu teme. Svaki razgovor o umiranju i smrti uvijek počinje od straha. Ako se bilo čega bojimo, onda je to završetak života. Većina ljudi gleda na smrt kao na završetak života. U pravu su jedino u smislu završetka: smrt jest završetak. Ali, ona nije završetak života, već završetak jednoga njegovog dijela. Smrt je više poput završetka škole ili čak jedne školske godine. Čak i ako je nismo uspješno završili, to ne znaći da je našem obrazovanju došao kraj. Jednako tako, ako naše tijelo umire i suočava se sa smrću, to ne znaći da je život završio.

Život je prevelik i preobuhvatan da bi mu se suprotstavila smrt tijela. A u osnovi našeg straha od smrti nalazi se upravo to uvjerenje o suprotnosti života i smrti.

Osjećaji i iskustva povezani sa smrću su nam uglavnom odbojni. Smrt donosi tugu, rastanak, bol, žalost i zato smo sretni kad ona ne pohodi naše dveri. Iako je istina da nas na neki način ipak privlaći. Koliko ste se puta uhvatili kako čitate osmrtnice u dnevnim novinama? Ima nešto privlačno u njima, zar ne? Međutim, svaki ozbiljan razgovor o toj temi, u najmanju je ruku neumjesan.

Zašto imamo takav stav? Zar smrt nije nešto što se dogodilo svakome čovjeku, a zapravo i svakome živom stvorenju rođenom na ovom planetu? Zar smrt nije nešto što će se dogoditi svakome od nas?

Razmislite o sljedećem: osim rođenja, smrt je jedino iskustvo koje će doživjeti svaki èovjek! Sve ostalo, sve što slijedi nakon rođenja, okolnosti života, događaji, iskustva, itd., sve se to može dogoditi i ne mora, osim smrti. Neki ljudi nikad neće osjetiti toplinu roditeljskog doma. Neki nikad neće doživjeti ljubav. Neki drugi nikad neće imati djecu. Zamislite što god želite, ali svako iskustvo samo je mogučnost, a ne sigurnost. Svako, osim smrti. Smrt čemo doživjeti svi. Ako je tako, zar ne bismo o tom iskustvu trebali znati više i ne zatvarati oči pred znanjima koja nam nude razumijevanje procesa umiranja? Zar ne bismo trebali prevladati strah i prestati bježati od iskustva koje će nas svakako doèekati jednom u životu?

Promjena stava o smrti

Postoje samo dva osjećaja na osnovi kojih nastaju svi drugi osjećaji. To su strah i ljubav. Sve drugo nastaje iz njih. Strah je rezultat odvojenosti, a ljubav jedinstva. Odvojenost je uzrok neznanja. Kad smo od nečega odvojeni, onda na to gledamo kao na nešto izvan nas, kao na nešto što ne poznajemo. S druge strane, kad osjećamo povezanost i jedinstvo s nečim, onda jesmo to i prirodno osjećamo ljubav.

Želimo li saznati nešto o smrti, prvo moramo ukloniti strah pri pomisli na nju. Iako će se to u potpunosti dogoditi tek kad osvijestimo proces umiranja, uklanjanje straha pri pomisli na smrt prvi je korak u prihvaćanju znanja o njoj. Moramo promijeniti svoje stavove o smrti i prihvatiti je kao zajedničko iskustvo svih ljudskih bića. Smrt pripada životu, a baš kao što život ne može biti lišen ljubavi, tako se to ne može dogoditi niti u smrti. Iako prisutnošču ljubavi u našem životu ponekad upravlja sudbina, velikim dijelom smo i mi sami odgovorni za to. Sagledano u svjetlu zakona karme, mi smo sami odgovorni za ono što nam se događa. Ako smo odgovorni za ljubav ili barem najveći dio ljubavi u našem životu, onda smo odgovorni i za ljubav u našoj smrti. U tom smislu, kao što možemo patiti u životu, tako možemo patiti i u smrti. Kao što možemo voljeti u životu, smrt može biti povezana s osjećajem ljubavi, suosjećanja i mudrosti.

Možda bi nam bilo to lakše prihvatiti ako prihvatimo najjednostavniju istinu stvorenog svijeta: u prirodi ništa ne umire, samo se mijenja! U svijetu oko nas, ali i u nama, postoje tri sile koje sudjeluju u stvaralačkom procesu. Jedna sila je čisto stvaranje. To je pokretačka zamisao, ali i energija potrebna da se zamisao ostvari. Nakon nje, na pozornicu dolazi sila održavanja. Ona je potrebna da bi stvoreni svijet održao svoju usklađenost i da bi osnovni prirodni zakoni pouzdano djelovali na svakome mjestu u svemiru. Stvaranje i održavanje naizgled su sve što je potrebno da bi se održala evolucija. Ali, to je samo naizgled. Postoji i treća sila - sila uništavanja. Ona se brine za uklanjanje nevažnih, istrošenih i iskorištenih dijelova svemira. Razgrađujući ih na sastavne dijelove, ona ih ponovno vraća natrag u proces stvaranja. Sila uništavanja mora obaviti svoj posao, ali prevlast moraju imati stvaralački vidovi prirodnih zakona. Ovaj cilj bit će postignut uklanjanjem velova neznanja s pojma smrti, a zatim i osvješčivanjem procesa umiranja.

Iz svega toga nastat će jedna sasvim nova vizija naše sudbine u kojoj život i smrt predstavljaju logičan nastavak jedno drugome. Gubitka svijesti neće biti, a to znači ni potrebe za tugom i žaljenjem. Sreća i blaženstvo, kao i svaki drugi stvaralački vid života, neće se prekinuti dolaskom smrti. već će biti obogaćen, preobražen, umnožen i podignut na novu razinu postojanja.

Aleksandra Hampamer