Snaga pozitivnih (negativnih) misli

urednik

Nedjelja, 20.11.2011

Piše: Ivanka Rogić Svatko bi se trebao zapitati sa kakvim mislima živi. Možemo li sami sebi pomoći ako nemamo snage pozitivno misliti? To nije moguće, bez obzira o kakvom se problemu radi. Najbitnije je pokušati spoznati zašto taj problem postoji, što smo učinili kako bi ga olakšali i jesmo li se uopće pomaknuli s mjesta. Potrebno je osvijestiti svoj problem, prići mu s pozitivne strane i onemogućiti mu da nas uništi. Neka ono ružno u životu bude kao ružan san, a ono lijepo neka nas hrani, jer će nam ta energija trebati u svakodnevnom rješavanju problema. I kada vam je teško sjetite se lijepih trenutaka iz svog života. Sve nedaće i problemi postoje kako bi na njima izgrađivali sebe, postajali bolji i mudriji ljudi. Dragi čitatelji, ponovno sam sjela za svoj radni stol u želji da s vama podijelim svoje misli. Bilo bi lijepo kada bismo svi mogli pozitivno razmišljati. Koliko bi problema bilo manje, a ljudi sretniji i zadovoljniji. Ali, nažalost, nije tako. Neki ljudi naprosto uživaju kada drugima zagorčavaju život, kada svoje misli i stavove nameću drugima, a druga strana misli kako nema izbora pa mora to trpjeti, jer ako se pobuni, dolazi do svađa, netrpeljivosti, kritiziranja, odnosno situacija koje su često vrlo teško podnošljive. Svima nam je jasno kako ne možemo mijenjati ljude oko sebe. Ono što možemo jest mijenjati sebe i svoje misli. Postavljaju se pitanja: "Znamo li pozitivno misliti, želimo li sebi dobro, donosi li nam život radost, patnju ili smo ravonodušni glede svega? Hoće li nam naše misli donijeti olakšanje, smirenje i ohrabriti nas na putu ka postizanju cilja?" Svatko bi se trebao zapitati sa kakvim mislima živi. Možemo li sami sebi pomoći ako nemamo snage pozitivno misliti? To nije moguće, bez obzira o kakvom se problemu radi. Ne smijemo hraniti negativnom energijom, pesimizmom i bespomoćnošću svaki životni problem. Najbitnije je pokušati spoznati zašto taj problem postoji, što smo učinili kako bi ga olakšali i jesmo li se uopće pomaknuli s mjesta. Moramo vjerovati kako smo sposobni razumjeti sebe i svoj problem i kako nam je dužnost pomoći sami sebi. Međutim, za sve ovo potrebna nam je iskra. Ta iskra u vama je ono nešto što vas pokreće, daje snagu i vjeru da izdržite, jer u vama postoji snaga pozitivne misli. Pokušajte se prisjetiti kako se osjećate kada dobijete pohvalu, bez obzira da li se radi o dobro izvršenom radnom zadatku ili samo o tome kako imate lijepu frizuru. Kao da neka topla energija ili struja prolazi kroz tijelo kada netko o nama priča pozitivno. Kako nam to godi! Na licu nam je osmijeh, oči nam zablistaju. Nažalost, ne znamo uživati u tome pa ljude odmah prekidamo kao da nam je neugodno slušati pohvale na naš račun. Naprosto nismo naučili pozitivno misliti niti o sebi, niti o snazi pozitivnih misli koje otvaraju vrata bezbrojnim mogućnostima.   Blagoslovi pozitivnih misli Pokušat ću vam približiti problem jedne dvadesetdvogodišnjakinje koja je dolazila kod mene jer je imala probleme s načinom na koji razmišlja o sebi, svom životu i ljudima oko sebe.  Fizički vrlo zgodna djevojka, a psihički vrlo nesigurna u sebe, uopće nije imala svoje misli. Sve što je govorila bile su tuđe misli, ideje, stavovi o životu. Upoznala je starijeg muškarca. Taj  čovjek je djelovao na nju na način da joj je nametnuo svoja pravila igre, a ona je to prihvaćala kao nešto sasvim prirodno. On joj se tobože divio. Pričao joj je bajke o svojoj ljubavi prema njoj. Udaljio ju je od roditelja. Prestala je ići u školu. Postala je ovisnik o njemu i njegovom načinu razmišljanja. Znao je kakvu moć ima nad njom i u tome je uživao. To je išlo tako daleko da se ona preselila kod njega, a on joj je stalno govorio kako je jedino on voli i kako je ona za njega jedina te da on zna što je za nju najbolje. Njezina intuicija joj je govorila da tu nešto nije u redu, jer nije bila niti sretna niti zadovoljna. Svakim danom je sve više propadala. Počela ga se bojati, a on je uživao u njenoj nesigurnosti i ovisnosti o njemu.  Pokušajte zamisliti kako su se osjećali njezini roditelji. Njihove zamolbe i riječi su odlazile u vjetar. Možda će se vama to činiti nemogućim, ali dok ne vidite nekoga u takvoj životnoj ulozi, ne možete ni znati da to postoji. Njezina je majka zatražila moju pomoć. Rekla sam joj da ju dovede kod mene na razgovor. Kada je došla, stalno je ponavljala kako se boji da će joj se on osvetiti ako se pokuša promijeniti. Pričala je kako ne može ići nigdje, kako ju je strah, kako on stalno provjerava svaki njen korak. Kada sam je pitala da li voli sebe i da li je sretna što tako živi, odgovorila je negativno. Zatim sam je pitala je li svjesna svega što joj se događa. Gledala me tužno, bez odgovora. Pitala sam je što je sprječava da se pomakne s mrtve točke. Svidjelo joj se kako ju uvažavam. Rekla sam joj neka napravi bilo kakav pomak na bolje i odmah će se osjećati ljepše. Ona čak nije ni imala inspiracije što bi mogla učiniti.   Toliko je bila bojažljiva da nije imala snage sama prošetati gradom. U jednom trenutku sam pomislila kako joj je taj čovjek isprao mozak. Dogovorile smo se da ću ja također ići u šetnju gradom pa ćemo se slučajno sresti. Kada smo se srele, vidjela sam joj iskru u očima i znala sam da je to bio početak kraja njezine agonije.Vidjela sam joj osmijeh na licu. Dogovarale smo se o čemu bi sve mogle pričati, o tome kakvi su joj roditelji, o njezinim strahovima, o pretjeranom učenju pa sve do gubitka volje za učenje. Zapisivale smo o čemu ćemo raspravljati. Zamolila sam je da svaki put dođe pripremljena. Htjela sam ju potaknuti da razmišlja o tome o čemu želi razgovarati. Dolazila je nekoliko mjeseci i svidio joj se moj način rada. Savjetovala sam je da o sebi uvijek misli najbolje, jer ako ona to ne može, niti drugi to neće moći pa će stalno ovisiti o tuđim mislima i uvijek će joj biti bitno što drugi misle o njoj. Polako je stjecala samopouzdanje. Svakim dolaskom je unosila radost u svoj život. Vratila se roditeljima. Privatno je završila školu.Veselile smo se skupa njenoj maturi. Sada razmišlja o studiju. Jako lijepo crta i piše. Za vrijeme naših druženja uvijek smo znale na šaljivi način pričati o njezinim problemima. Priznala mi je da ju je to najviše ohrabrivalo, jer nije osjećala nikakvu prisilu, nego osvješćivanje problema te pronalaženje načina kako ga najbolje riješiti. Rekla mi je da ne zna kako je uopće mogla tako živjeti i da joj se to sve sada čini kao ružan san. I to je najljepše. Osvijestiti svoj problem, prići mu s pozitivne strane i onemogućiti mu da nas uništi. Neka ono ružno u životu bude kao ružan san, a ono lijepo neka nas hrani, jer će nam ta energija trebati u svakodnevnom rješavanju problema. I kada vam je teško sjetite se lijepih trenutaka iz svog života. Sve nedaće i problemi postoje kako bi na njima izgrađivali sebe, postajali bolji i mudriji ljudi. Mnogo je ljudi poput mene koji vam mogu pomoći te zajedno s vama podijeliti radost življenja.